Već 30 godina, na 9. kolovoza, u mjestu Varda kraj Kruševa obilježava se godišnjica mučkog ubojstva generala HOS-a Blaža Kraljevića i njegovih osam vojnika koji su se automobilima vraćali iz Mostara prema Ljubuškom gdje se nalazilo Zapovjedništvo HOS-a za Hercegovinu.
Kraljevića i pratnju dočekala je zasjeda, a za njihovo ubojstvo ni do danas nitko nije odgovarao, unatoč iscrpnoj dokumentaciji o događaju u tužiteljstvima BiH i Hrvatske. Ova bratoubilačka ubojstva, za koje obitelji pobijenih još uvijek čekaju pravdu, najveća su sramota među Hrvatima uopće u posljednjem ratu. Ova ubojstva zasigurno su značajno promijenila tijek rata u BiH koji se počeo rasplamsavati između Bošnjaka i Hrvata.
Nema odgovora tko je naredio ubojstvo
Toga dana, nakon povratka iz Mostara, iz pripremljene zasjede na kontrolnom punktu HVO-a Varda u mjestu Kruševo iznad Mostara, ubijeni su general Blaž Kraljević i njegovih osam vojnika iz pratnje – Osman Maksić, Šahdo Delić, Ivan Granić, Mario Medić, Vinko Primorac, Gordan Čuljak, Marko Stjepanović i Rasim Krasniqi. I danas u uskim krugovima vlada polemika tko je prvi potegnuo oružje no, kako se čini, to će i dalje ostati temom rasprava jer nitko od napadnutih nije živ te su dostupne samo projekcije nekolicine preživjelih osoba koje su taj dan bile na zasjedi. Svako obilježavanje godišnjice stradanja ponovni je poziv da se ovakva tragedija više nikada ne dogodi, ali poziv pravosuđu da pred lice pravde izvede odgovorne. No, ni 30 godina nakon ove tragedije – nema niti optužnica, niti presuda za odgovorne te je ovo jedna od najvećih misterija proteklog Domovinskog rata, ali i vrlo osjetljiva tematika kojom se nitko ne želi baviti. Naime, poznato je da je 9. svibnja 1992. Kraljević izdao proglas potpisan u Ljubuškom protiv sporazuma Boban – Karadžić o prekidu neprijateljstava postignutog 6. svibnja na tajnom sastanku u Grazu.
– Nema podjele BiH. Možemo i hoćemo sačuvati BiH za sve nas, nećemo ostaviti naš narod na cjedilu. Ili ćemo svi izginuti, ili ćemo svi biti slobodni. Mi nismo spremni za izdaju. Radovan Karadžić je ubojica hrvatskog i muslimanskog naroda, a Mate Boban ne može i nema pravo zastupati, odnosno, odvoditi Hrvate i Muslimane BiH u propast, stajalo je, između ostalog, u tom proglasu. Boban je od Kraljevića u nekoliko navrata tražio da stavi HOS pod zapovjedništvo HVO-a te da razoruža Bošnjake u HOS-u, a Kraljević je odbio i jedno i drugo. Boban je tih dana zapovjedio da se i HOS-ovci moraju povinovati i zaustavljati na kontrolnim punktovima HVO-a, a Kraljević je HOS-ovcima zapovjedio da isto ne učine, jer HOS nije bio pod zapovjedništvom HVO-a. Na dan ubojstva, a dan prije sastanka s Bobanom, Kraljević se u hotelu ‘Ero’ obratio novinarima najavljujući formiranje zajedničkog zapovjedništva HOS-a, HVO-a i Armije BiH. Potom je zajedno sa svojom pratnjom sjeo u dva automobila i krenuo prema Ljubuškom.
Tijela otkrivena u kombiju u Omišu, vozač pobjegao
Oko 14 sati po dolasku u mjesto Kruševo, na kontrolni punkt Varda, pokušava ih zaustaviti Vojna policija i 15 vojnika Kažnjeničke bojne, a Kraljević i pratnja odbijaju stati te je uslijedio neviđeni oružani okršaj. Svi HOS-ovci su ubijeni, a prema dostupnim dokumentima, njihova tijela su potom su dovezena pred Duhansku stanicu u Širokom Brijegu. Nakon toga je kombi s njihovim tijelima hrvatska policija slučajno otkrila prilikom stajanja ispred semafora u Omišu jer je iz kompija kapala krv. Prema dostupnim dokumentima, vozač kombija bježi i ostavlja vozilo, a policija je nakon njegovog otvaranja imala što vidjeti. Tko je i zašto kombi uputio prema Dalmaciji i danas je nepoznanica.
Kraljević je pokopan 13. kolovoza na groblju u mjestu Lisice. Posmrtno ga je HSP odlikovao činom krilnika, a hrvatski predsjednik Franjo Tuđman 3. prosinca 1996. redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. Zalagao se za cjelovitu BiH i savez Hrvata i Bošnjaka u borbi protiv tadašnjeg agresora na BiH i Hrvatsku, JNA i paravojnih, četničkih snaga.
– Nismo katolička vojska jer u redovima HOS-a ima 30 ili 40 posto Muslimana. Mi smo vojska Bosne i Hercegovine. Osobno bih želio vidjeti Hrvatsku do Drine, ali o tome će odlučiti ovi ljudi ovdje, stanovništvo BiH, kada rat završi’, jedna je od njegovih izjava.
Šešelj: ‘Tutići organizirali zasjedu’
Mnoge su teorije kako je i zašto došlo do tragedije na punktu u Kruševu, a pitanje je li se ipak mogao postići sporazum, izbjeći tragedija, je li politika mogla učiniti više, te tko je odobrio masakr – ostaju neodgovorena. Međutim, upravo o ubojstvu kraljevića svojedobno je govorio i kontroverzni predsjednik još kontroverznije Srpske radikalne stranke, četnički vojvoda i bivši potpredsjednik Vlade Srbije, Vojislav Šešelj, koji je zbog zločina nad Hrvatima u Vojvodini i selu Hrtkovci osuđen pred sudom u Haagu na 10 godina zatvora. On je u Jutarnjem programu TV Happy ‘Dobro jutro Srbijo’ u prosincu prošle godine, između ostaloga, govorio i o druženju s Mladenom Naletilićem Tutom, preminulim nekadašnjim zapovjednikom ‘Kažnjeničke bojne’ i također haškim osuđenikom zbog zločina nad Bošnjacima na području Hercegovine. I Šešelj i Naletilić proveli su zajedničke godine u haškom pritvoru tijekom suđenja te su bili u vrlo prijateljskim odnosima, a Šešelj je i poslao vijenac na njegovu sahranu.
O ubojstvu Blaža Kraljevića i njegove pratnje Šešelj je tada kazao: ‘Što se tiče Blaža Kraljevića, sve to je urađeno u dosluhu s hrvatskom službom. Blaž Kraljević je bio zapovjednik tzv. Hrvatskih oružanih snaga (HOS je kratica za ‘Hrvatske obrambene snage’ – op.au.). HOS, to su Paragine paravojne snage i one su bile u sastavu muslimanske vojske BiH i suprotstavljali se HVO-u i regularnoj hrvatskoj vojsci koja je u vrijeme sukoba s muslimanima imala 15 brigada. I ovaj (Blaž Kraljević) je bio u posjeti kod Štele u njegovoj jedinici. Ovi Tutići su organizirali zasjedu, pripremili protuavionske topove 20 mm i raspalili po njima da ništa od njih ostalo nije’. Prijateljstvo Šešelja i Tute ogledalo se i u njegovoj gesti slanja vijenca na njegovu sahranu. ‘Milošević je prije mene došao u Haag i to nepune tri godine prije mene. I on se već sprijateljio s Tutom. I on meni kaže jednom: ‘Ja znam da on pola stvari veze i izmišlja, ali ga lijepo slušati’. Zaista je bio zabavan i duhovit. Onda kad sa mnom uđe u duel, svi se valjaju od smijeha. To je bilo kao šovinistička farsa, mi smo bili kao duhovna hrana za ove tamo ostale paćenike koji bi često padali u neku letargiju i depresiju. On je duhovit bio i u tim našim šalama skoro nismo imali granica – ‘tko će koga’. Kad je Milošević umro, Tuta je oba svoja sina poslao na sahranu u Požarevac. Ja nisam mogao ići na Široki Brijeg na sahranu. Ne bi ni ti smio, a kamoli ja. Ali sam pozvao jednog, isto haškog supatnika, i zamolio ga da kupi taj vijenac i da s jedne strane piše ‘Posljednji pozdrav dragom prijatelju’, a s druge strane ‘Tuti Naletiliću od Vojislava Šešelja’.
Koliko se Šešeljeve riječi mogu uzeti kao točne, a koliko s rezervom, te postoji li mogućnost i njegovog saslušanja u rasvjetljivanju ovog slučaja, teško je pitanje. No činjenica ostaje – tri desetljeća šutnje i prešutnog ‘ne diranja’.
Dnevni.ba