Ujesen ’91., neposredno pred pad Vukovara, dok su svakim danom sve malobrojniji branitelji bradatim spodobama pružali sve slabiji otpor, moj prijatelj Damir postajao je izrazito podrugljiv prema novonastaloj Hrvatskoj, iz njegove percepcije stvorenoj na zasadama NDH, s HDZ-om kao reinkarniranim ustaškim pokretom. Suptilno i ne previše bučno, no dovoljno da to shvatim, Damir je na moje zaprepaštenje stao na stranu agresora.
Ne sjećam se da smo se oko toga u jednom pamtljivom, sudbonosnom trenutku, najotvorenije posvađali, koliko smo se, dosta brzo u tom dinamičnom vremenu, naprosto udaljili. Prijateljskom odnosu, dotad, do ljeta i jeseni ’91. prepunom mladenačkih zafrkancija i zajedničkog odrastanja, približavao se neumitni kraj. Godine prijateljstva u najvažnijem formativnom razdoblju odjednom su pretvorene u prah i pepeo. Zgarište poput Vukovara, urušavanog do temelja samo zato jer su Srbi, zadojeni mržnjom, željom za hegemonijom i pogonjeni pseudohistoriografijom, htjeli da taj dio Hrvatske postane dio Srbije.
U tom ratnom vihoru, doduše udaljeni stotinama kilometara od Vukovara, Damir i ja urušili smo se kao kula od pijeska. Ostala su zrnca kao fragmenti nekad lijepe priče o dječačkom i muškom prijateljstvu sazdanom na identičnim ili sličnim interesima. Zrnca su ostala kao podsjetnik prolaznosti života, relativnosti prijateljstva i izdaje, gole izdaje: Damire, “Tu quoque, Brute, fili mi.”
Putovanja po Jugoslaviji
Vukovar se pred nas postavio kao nepremostiva prepreka. Zapeli smo na raskršću rata. Prešutno smo se počeli odvajati da bi se onda, u konačnici, i odvojili. Potihom distanciranju prethodilo je dnevno rastuće neslaganje oko opsade i uništavanja tog grada. Situacije koju je on oko Vukovara elegantno i mudro relativizirao. Za razliku od većine našeg rukometnog društva, koje je odigravalo, ispostavit će se uskoro, zadnju sezonu rukometne jugolige, Damir je bio zainteresiran, pratio je politička zbivanja, osamostaljivanje Hrvatske te dolazak HDZ-a i Tuđmana na vlast.
U (dez)informiranju je bio korak ispred većine naših suigrača i prijatelja koji su se time bavili više površno nego zagriženo, uglavnom s neke sigurne distance ne ulazeći previše u ono što se događalo i što se moglo anticipirati. Naša zadnja zajednička rukometna putovanja vodila su nas po cijeloj Jugoslaviji, od Beograda, Zrenjanina i Niša do Banja Luke, Titograda i Bitole.
Tko god je na njima samo malo uključio mozak, osjetio je pulsirajući i prijeteći velikosrpski nacionalizam, Miloševića u konstantnom pritisku, zaluđivanje masa i prijetnju. Stalnu, opipljivu, životinjsku prijetnju ubojice. Damir nije. On ništa od toga nije vidio ni čuo. Ispravno bi bilo reći da nije htio ni čuti ni vidjeti.
Isto kao što nije želio prihvatiti realnost u kojoj se, kako u “Stoljeću genocida” piše Eric D. Weitz, “Srbija krajem 80-ih i počekom 90-ih upustila u nepromišljeni, bezobzirni i neuredni rat, etničko čišćenje i genocid.” Damir se ponašao kao da živi u paralelnom svijetu, uporno u svakom razgovoru naglašavajući ugroženost Srba kao nultu, početnu i jedinu točku svog političkog promišljanja oko Hrvatske u kojoj je, treba li to uopće naglašavati, ostao živjeti do danas, nikad ugrožen, uvijek u nekim poslovima i… Siguran.
Dan koji se nije dogodio
Tjedni i dani uoči pada Vukovara ukazali su na naše dijametralno suprotne i suprotstavljene pozicije. Uvjeravao sam se, vlastitom naivnošću, da će doći jutro kad će me Damir nazvati i reći mi da mu je sve sjelo na mjesto, da mu je jasno što se zbiva i da se (više) neće svrstavati na krivu stranu. No taj se dan nikada nije dogodio. Mogao sam znati da neće.
No nisam tek tako želio izgubiti prijatelja. Tražio sam način kako povezati pokidane niti dotad iskrenog, beskrajnog prijateljstva. Što god pokušavao, nije išlo. Svako iniciranje razgovora s tim prijateljem – među nama jedva 20-godišnjacima u tom trenutku – najozbiljnijim i najkompletnijim čovjekom koji je prerano odrastao zbog specifičnih obiteljskih okolnosti – bilo je osuđeno na propast. Istina se od njega odbijala kao val od lukobrana.
Oklop koji je postavio na sebe bio je neprobojan. A on u njemu nesavladiv. Izjasnio se za krivu stranu. Nevjerodostojnom je proglašavao svaku informaciju koja je odudarala od njegove predrasude da je hrvatska vojska ustaška, da Vukovar razaraju ustaše, da su u Vukovaru ugroženi Srbi, a ne Hrvati koji dojučerašnjim prijateljima, susjedima, kumovima i kolegama s posla podmeću priču varalicu oko uništavanja tog grada.
Svaki na televiziji prikazani mrtvi vukovarski vojnik ili civil koji je stradao od granata, metka ili noža pripadnika JNA, srpskih paravojnih i četničkih postrojbi, za njega je bila laž u organizaciji hrvatske strane koja je manipulirala činjenicama i istinom, prikazujući se umjesto krvnika, što je po njemu bila, u žrtvu – status koji joj nije pripadao.
Naše natezanje i uvjeravanje oko toga što je u Vukovaru istina, a što laž, tko je agresor, a tko se samo pokušava braniti, događalo se gotovo na svakodnevnoj razini. Prva prava, a ispalo je i zadnja kulminacija sve otvorenijeg neslaganja uslijedila je jedne večeri tijekom opsade Vukovara.
Našli smo se neposredno nakon televizijskih vijesti. Prikazana su unakažena tijela naših vojnika i civila, nespretno prikupljena na nekoliko rastegnutih šatorskih krila, nedovoljnih da bi se prikrile ozljede izazvane gelerima koji su im isparali tijela. Kadrovi su bili mučni, bolni i ponižavajući. Ne znam više da li se na to ismijavao, ali je reagirao u svom stilu, potpuno predvidivo i krajnje cinično. “To nije istina”, samo je zaključio. Nisam mogao vjerovati da je to (naš) Damir.
Pomislio sam kako je čovjeku potrebno samo malo čovječnosti i ničeg više, samo malo, mrvica, pa da se, kad to vidi tako eksplicitno, najiskrenije zapita kako netko nekome može učiniti takvo zlo. Zapitao sam se kako netko pametan, ozbiljan i odgovoran poput našeg Damira može ignorirati flagrantna zlodjela, tvrditi da je sve to podmetnuto i lažno, kao dio propagande neoustaških hrvatskih vlasti i, pritom, ostati živjeti u istoj toj Hrvatskoj. Do danas.
Dakle, sjeli smo, ima tome ravno 31 godina, nakratko na zidić iznad moje, a ispod njegove kuće. Pod dojmom onoga što sam vidio na televiziji u njegovom sam ponašanju tražio i očekivao samo dašak ljudskosti, htio sam da me zapuhne povjetarac njegove dobrote i da Damir, moj prijatelj Damir, bude na pravoj strani.
Ne zato jer smo mi Hrvati bezgrešni, od Boga dani, milošću Božjom odabrani kao bolji narod ili bolji ljudi od Srba, nacionalnog korpusa kojem je on (dijelom) pripadao, a što je meni bilo toliko nevažno jer me u tom trenutku samo zanimalo jesi li čovjek i jesi li u stanju zauzeti ispravan stav kad se radi o nečem tako očitom i evidentnom kao što je bila zločinačka, huljska srpska agresija na Hrvatsku, potom Bosnu, uz vječno klanje po Kosovu.
Prevođenje Damira preko rijeke našeg razdvajanja i udaljavanja nije uspjelo. Kratak razgovor, moje bespomoćno lupanje po krovu starog tristača te zajednički odlazak na još jedan besmisleni trening dok se u ostatku Hrvatske ratuje i gine. Bio je to početak i završetak našeg kraja. Bio je to naš kraj. Poslije, kad bih ga u prolazu negdje vidio, ako sam mogao – izbjegavao bih ga, kao kad se bivši supružnici ne žele ni čuti ni vidjeti, a kad je to baš neminovno, ako im se putovi zakratko ukrižaju i ako baš moraju, pozdravit će se. Neki u ime nostalgije, neki zbog starih dobrih vremena, a neki samo iz čiste pristojnosti, uputit će si pozdrav kratkim trzajem glave.
Nikad poslije toga nitko me u životu nije ni približno razočarao kao Damir. Razočarao me jer je bio pametan, ponovit ću, ozbiljan, odgovoran tip, vođa na terenu, autoritet. Sjetim ga se svake godine na dan pada Vukovara. Bojim se što bi bilo sa mnom i kako bi se ponašao da smo ’91. bili u Vukovaru… Volio bih kad bi Damir, s kojim me život posvađao i odvojio, otišao u Vukovar, tamo osjetio bol i patnju, stenjanje iz utrobe zemlje koja je usisala krv nevinih.
Ništa se od toga nije i neće dogoditi. I zato nikada nisam požalio što sam mu u svojoj glavi rekao zbogom, a sad adio… Nema te situacije koja bi me s njime mogla nanovo zbližiti. Savjest bi me u tome spriječila. Zanimljivo da moj gnjev prema njemu raste iz dana u dan. Prezir je sve veći. Ne zato što je (dijelom) Srbin. Koga briga što si. Gnjev i prezir upućujem mu zato što nije bio čovjek. Bio je i ostao jedna velika pizda koja nije bila u stanju razdvojiti dobro od zla.
Voždov govor 1987.
Velikosrpska politika Slobodana Miloševića, na koju je Damir nasjeo, kao i na njene derivate u Hrvatskoj, posebno u dalmatinskoj zagori, prepoznata je godinama prije rata. Možda njeno prvo javno razotkrivanje, koje je pojačalo slutnju da će se Jugoslavija raspasti u krvi do koljena, dogodilo se 24. travnja 1987. godine, kad je neokrunjeni srpski vožd okupljenim Srbima na Kosovu, u trenutku povećanih napetosti s tamošnjim Albancima, poslao jasnu ratnu poruku koja je naelektrizirala gomile. S tom porukom i njenim efektima, Milošević je zagospodario srpskim nacionalizmom.
Shvatio je njegovu moć. Ovaj njegov govor, koji je održan na Kosovu polju, gdje su osmanski Turci 1389. pobijedili Srbiju, ima povijesni značaj jer je srpskom proslavom poraza kao pobjede simbolički započelo prolijevanje krvi na teritoriju bivše Jugoslavije.
“Treba da ostanete ovde. Ovo je vaša zemlja, ovde su vaše kuće, vaše njive i bašte, vaše uspomene. Nećete, valjda, napustiti svoju zemlju jer se u njoj teško živi, jer su vas pritisli nepravda i poniženje. Nije nikad bilo svojstveno duhu srpskog i crnogorskog naroda da ustukne pred preprekama, da se demorališe kad mu je teško. Treba da ostanete ovde i zbog predaka i zbog potomaka. Pretke biste obrukali, potomke razočarali. Ali ja vam ne predlažem da ostajući trpite, izdržavate i podnosite stanje kojim niste zadovoljni”.
U “Stoljeću genocida” Eric D. Weitz zaključuje kako je “s ovih nekoliko riječi Milošević obuhvatio sve bitne teme nacionalizma – navodnu bezvremenost srpskog nacionalnog identiteta, od prošlosti do sadašnjosti; poziv na junačke pretke i zahtjev njihovim potomcima da ispune svoju dužnost prema naciji braneći svoje pravo na život u povijesnoj domovini; osjećaj ogorčenja da su potlačeni narod; i poziv na nasilno djelovanje kako bi se ispravile nepravde obećanjem bolje budućnosti”.
Pad Vukovara treba staviti u kontekst ovih zbivanja na Kosovom polju gdje je Milošević, samo četiri godine prije početka njegove opsade, nagovijestio zločinački rat koji je počeo upravo u tom gradu, a vrhunac doživio u srpnju 1995. godine, kad je u Srebrenici vojska bosanskih Srba, pod izravnom komandom generala Mladića, masakrirala preko 7.000 Bošnjaka.
Tada, kad se to dogodilo, srećom me za Damira više nije bilo briga… Njegov novostvoreni, imaginarni srebrenički mit bi bio da su Balije same sebe pobile. Ili da su to, ako su ih već Srbi poklali, Balije jednostavno zaslužile.
Glasistre.hr