Krvavi rat u Bosni i Hercegovini okončan je potpisivanjem Daytonsko-pariškog sporazuma krajem 1995. godine. Od tada do današnjeg dana prošlo je gotovo punih 27 godina, a naša zemlja i dalje živi u svojevrsnom ‘zamrznutom konfliktu’, što pak znači plodno tlo za sve pošasti ovoga svijeta.
Svojevrsni spas bi uistinu bila Europska unija, koja danas svakako nije onakva kakva je bila prije deset ili petnaest godina ali i dalje je elitno društvo koje je u gotovo svim porama života svjetlosnim godinama udaljena od nas.
I dok smo 2000-ih bili predvodnici europskog puta u regiji (mnogi zaboravljaju da je BiH i jednom trenutku tih godina bila bliža Uniji nego Republika Hrvatska) sada smo uvjerljivo na dnu. Slovenija i Hrvatska su odavno dio EU, Srbija i Crna Gora pregovaraju, Albanija i Sjeverna Makedonija su napokon dobile ‘zeleno svjetlo’ za početak pregovora.
Na peronu kojim prolazi EU vlak čekamo još mi i Kosovo (a oni i dalje nisu priznati od strane pet članica EU). I tako se posljednjih dana ponovno slavodobitno najavljuje možebitni status kandidata za BiH, što bi svakako bila dobra vijest ali sam po sebi ne znači mnogo.
U biti ne znači ništa ukoliko mi sami ne radili na EU putu (ne zaboravimo kako status kandidata ima Turska ali vjerojatno dio Unije neće postati nikada).
Neslavni rekorderi u svemu
O kakvom se stanju u bh. društveno-političkom životu radi jasno je kada punih 27 godina nakon rata nemamo kandidatski status. I ne samo to. BiH je formalni zahtjev za članstvo predala tek 15. veljače 2016. godine, a niti on ne bi bio prihvaćen da nije bilo značajnog lobiranja Hrvatske, prvenstveno sadašnjeg premijera susjedne države Andreja Plenkovića koji je tada bio europarlamentarac.
I nakon toga nastavljamo s neslavnim rekordima jer smo na Upitnik Europske komisije odgovarali najdulje od svih drugih država. Propadanje EU puta ne staje niti tu. Od tada do dan danas nismo u stanju niti zagrebati prioritete koje je pred nas stavila Unija.
Zbog situacije oko brutalne ruske agresije na Ukrajinu geopolitičke prilike su se promijenile pa BiH ima svojevrsni uvjetni kandidatski status, što pak znači da će se barem dio od 14 prioriteta morati ispuniti kako bi nam Europsko vijeće u prosincu ove godine napokon dalo status kandidata.
Nesporno je kako bi to bio poticaj za daljnji rad ali svi oni koji poznaju stanje u zemlji nisu optimistični da bi se i tada ozbiljnije radilo na ubrzanju EU puta. Tim više što aktualne vlasti iz Republike Srpske gotovo pa otvoreno najavljuju da im put ka EU nije prioritet. Ako je ikada i bio.
Jasno je kako bi nam status kandidata otvorio veći prostor za EU fondove ali njih i do sada nismo Bog zna kako koristili iz očitih razloga – kada je u pitanju taj novac teško može biti poznatih bh. muljanja. Ne zaboravimo da nam je nekoliko fondova i ukinuto zbog kašnjenja s procedurama i sumnji u pokušaje muljanja.
Dakle, sam status kandidata bi svakako bila jedna dobra poruka Unije prema BiH ali ništa više od toga. Političkim (kvazi)elitama ionako su važnije samo njihove fotelje, puni proračuni, muljanja oko natječaja, nepotizam, klijentelizam, a ne interesi naroda i svih žitelja ove zemlje.
Proces pristupanja EU
Kad bi ove godine i dobili status kandidata još uvijek smo daleko od ‘prave igre’. Sjetimo se samo koliko je Sjeverna Makedonija čekala od status kandidata do otvaranja poglavlja i što je sve morala uraditi da do toga dođe.
Dakle, nakon statusa kandidata čeka nas veliki posao kako bi institucije EU i zemlje članice uvjerili da nam daju ‘zeleno svjetlo’ za početak pregovora. A tek kada dobijemo datum početka pregovora počinje pravi proces.
Naime, tek tada počinjemo usuglašavanje s pravnom stečevinom EU (acquiscommunautaire) i to na način da ne pregovaramo što mi želimo, nego prihvaćamo ono što od nas traži Unija. Što je i logično – ukoliko želite u neko društvo morate prihvatiti pravila koja tamo vrijede.
A radi se o 35 pregovaračkih poglavlja od koji se ne zna u kojem BiHlošije stoji. A sve to pak znači da će u najboljem slučaju cijeli proces trajati desetak godina. Poznajući prilike u BiH, trajati će mnogo dulje.
Nadalje, sve da i ispunimouvjete, nakon završetka pregovora o svim područjima politike i nakon što EU zaključi da je spreman za proširenje u smislu apsorpcijske sposobnosti, uvjeti pristupanja, uključujući moguće zaštitne klauzule i prijelazne odredbe, ugrađuju se u ugovor o pristupanju.
Kako bi ga sve države članice EU-a i zemlja kandidatkinja mogle potpisati, taj ugovor mora dobiti suglasnost Europskog parlamenta i jednoglasno odobrenje Vijeća. Kada sve ugovorne stranke ratificiraju ugovor o pristupanju u skladu sa svojim ustavnim pravilima, kandidatkinja postaje država članica EU-a na datum utvrđen u ugovoru o pristupanju.
Pojednostavljeno, svih 27 zemalja članica Unije moraju dati blagoslov za ulazak bilo koje zemlje u Uniju. I to se u ovom trenutku čini kao znanstvena fantastika, što ne znači kako se stavovi pojedinih država članica neće mijenjati u budućnosti.
Sve u svemu, proces je trnovit i za države koje su mnogo uređenije, pravno i ekonomski sigurnije od naše. Ukoliko znamo sve to, ali i nevoljkost pojedinih političkih aktera u BiH da idu u EU, ali i dijela zemalja ‘stare Europe’ da u svoje društvo uzima bilo koga sa zapadnog Balkana barem dok se ne reformira sama Unija, put ka EU je i dalje maglovit.
Tome ide u prilog i prijedlog francuskog predsjednika EmmanuelaMacrona iz ove godine o stvaranju ‘Europske političke zajednice’ koja bi uz članici EU uključivale i druge europske države koje su spremne dijeliti zajedničke demokratske vrijednosti i prinijeti zajedničkoj sigurnosti, stabilnosti i prosperitetu Europe.
Iako to malo tko javno govori radi se o vezanju za EU pojedinih država, među kojima su one s zapadnog Balkana, koje će teško ikada postati dio same Unije.
Dnevni.ba