RAT BOŠNJAČKIH KLANOVA: Je li Hasan Čengić otrovan iz istih razloga zbog kojih je ubijen Jozo Leutar?!

Zašto stvari stoje u mjestu i da li će zbog nalogodavaca (a ne izvršilaca) sve ostati na tome da se od godišnjice do godišnjice položi vijenac i tako u nedogled, piše portal thebosniatimes.ba.

LEUTAROV GRIJEH

Ustavni sud BiH je 2021. godine na 135. sjednici Velikog vijeća prihvatio je žalbu obitelj zamjenika ministra unutarnjih poslova Federacije BiH Joze Leutara, ubijenog u atentatu 1999. godine u središtu Sarajeva. Obitelj se žalila Ustavnom sudu BiH da vlasti nisu provele efikasnu istragu, niti privele ubojice. Ustavni sud BiH složio se s tvrdnjom Ivice Leutara, sina pokojnog Joze Leutara, te u predmetu AP 1220/20 zaključio da “postoji povreda prava na život zbog propusta javne vlasti da postupi u skladu sa zahtjevom ažurnosti i razumne djelotvornosti, odnosno djelotvornosti u provođenju istrage povodom događaja u kojem je apelantov otac ozlijeđen od kojih ozljeda je kasnije podlegao. Istraga nije završena ni nakon 22 godine poslije događaja”, stoji u presudi Ustavnog suda BiH.

Jedna od jako ozbiljnih verzija na osnovu kojih se i tzv. koruptivni pravac istrage smatra opravdanim jesu i rijetko poznati ,,Tajni dogovori,, Tužiteljstva BiH, ministra sigurnosti BiH Tarika Sadovića, kao i generalnog direktora Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) sa Antom Prkačinom o davanju lažnog iskaza u istrazi o ubistvu doministra MUP-a BiH Joze Leutara, te umiješanost Tarika Sadovića i Almira Džuve u prikrivanje i spriječavanje istrage o tajnim računima Bakira Izetbegovića u Austriji, jasno upućuju i na razloge zbog kojih je Izetbegović, danas kandidat za predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA), od sarajevskog kriminalnog podzemlja i terorističkih grupa povezanih s bivšim odredom „El Mudžahedin”, naručio ubistvo Joze Leutara.

Naime, grijeh Joze Leutara je bio što je pokrenuo istragu protiv Alije Izetbegovića, Bakira Izetbegovića, Harisa Silajdžića, Hasana Čengića, Senada Šahinpašića Šaje i drugih, zbog pronevjere i nezakonitog prisvajanja novca sa tajnih računa BiH u Austriji tokom prve polovine 1990.-ih godina.

Upravo je Leutar, kao prvi funkcioner BiH, koji je pokrenuo istragu protiv Bakira Izetbegovića i ostalih te je pribavio od njemačkog Ureda Interpola u Wiesbadenu i austrijskog Ureda Interpola u Beču, dokumentaciju o istragama koje su vođene u Wiesbadenu, Muenchenu i Beču protiv istih osoba kada su u pitanju financijske transakcije i tajni računi kojima su prije svega raspolagali otac i sin Izetbegović, a po njihovim punomoćima i ostali osumnjičenici u istrazi. Nakon što je od Interpola preuzeo navedene dosjee i dokumentaciju, Leutar je u tajnosti pokrenuo istragu o tajnim računima Alije i Bakira Izetbegovića, te njihovoj mreži preko koje su izvlačili novac sa tajnih računa u Austriji, ali i veze političkog vrha SDA sa međunarodnim terorizmom. Dokumentacija kojom je raspolagao Jozo Leutar, odnosno tajni dosjei koje je preuzeo od Interpola neposredno prije smrti, bili su za Bakira Izetbegovića dovoljan razlog za organiziranje i narudžbu Leutarevog ubojstva

KONKRETNO 1999. godine prije atentata Jozo Leutar primio je strogo povjerljive spise, odnosno tajni dosje o Interpolovoj istrazi protiv Izetbegovića u svezi njegove i povezanosti političkog vrha SDA sa međunarodnim terorizmom, te kaznenim djelima pranja novca preko tajnih računa u Austriji. Leutar je kako saznanja ukazuju na osnovu dokumentacije koju je Interpol izuzeo prilikom pretresa banke Die Erste u Beču, te dokumentacije o raspolaganju financijskim sredstvima na tajnim računima te banke broj: 513 644 76 (dolarski), 00465151 (ATS), 501 16185. Poseban dosje činila je dokumentacija o Izetbegovićevim prometima na tajnim računima kod Deutche Bank Frankfurt/M, i to tajnim računima broj 9359316 i 9362369.

Zbog ugleda koji je uživao još kao sarajevski policajac i namjere da se obračuna sa vrhom kriminala i drđavnom mafijom Jozi Leutaru tada su pored oca i sina Izetbegovića ustupljeni i tajni dosjei istrage protiv članova tajnog komiteta za raspolaganje financijskim sredstvima sa tajnih računa u Austriji, i to: Husein Živalj, Irfan Ljevaković, Derviš Đurđević, Hasan Čengić, Senad Šahinpašić zv. Šaja, Sukarno Hassanein, Fatih Hassanein, Fahim Sejari, Muradif Pajt, Abdelaziz Zaher (rezident mreže u Zagrebu), Ševko Omerbašić, te dokumentacija oduzeta u pretresima a vezano za tajne financijske transfere po Izetbegovićevom nalogu preko poduzeća Sejari, MIS AG, IGASA/IRO, Forino, Bondini, ZIO SAM, Bjercke, Euro Trade Center, Pentagram Corp, Renjas, Cenex, TWRA, Famso.

Pored finansijskog kriminala Leutar kao iskusni policajac čije ime danas ne nosi niti ijedna ulica u BiH, niti se i jedan objekat policijski naziva po njemu, imao je ključeve rješenja istraga ubistava Juke Prazine i Lojo Taiba.

NAKON ŠTO JE UBIJEN tiho se šaputalo da je Leutar previše znao jer je studiozno prikupljao i formirao dosijee protiv Izetbegovićeve mreže u U KOJOJ SU SE PREBROJALI: Murid Duliman, Derviš Đurđević, Munir Jusić, Ervin Šabović, Fikret Bakić, Mustafa Bašić, Emri Bešić, Emin Čatić, Ibrahim Čelić, Amer Cviko, Mirsada Đonlagić, Adnan Dulančić, Jasna Dulančić, Hasan Džano, Salko Granov, Osman Hadžić, Muhamed Hadžimuratović, Sulejman Hadžiredžepović, Suljo Halalkić, Huso Hasković, Munir Jusić, Selman Jusović, Zulfo Kaminić, Hasan Karović, Enes Kulenović, Izet Kundo, Aziz Kuratović, Ahmet Maksumić, Azer Maksumić, Esnef Memić, Ismet Memić, Sifet Memić, Uzeir Memić, Muhamed Mešović, Bećir Merdžić, Muhamed Moranjkić, Azer Ramadanović, Ervin Šabović, Mirsada Šahinpašić, Izet Salčin, Emin Seho, Fahim Sejari.

Istragu ubistva je po direktnoj naredbi Branka Šljivara bila povjerena tada mlađahnom tužiocu Dubravki Čampari. Potom je spis preuzeo Sanin Bogunić, kantonalni tužilac privrednog odjeljenja, da bi završio kod državnog tužioca Bože Mihajlovića, et cetera, et cetera…

MOĆNIJI OD BAKIRA

Samo dan nakon smrti bivšeg sandžačkog muftije Muamera Zukorlića, koji je preselio je na ahiret 6. novembra u 51. godini, umro bivši predsjednik Sabora Hasan Čengić u 64. Godini života. Obojici im je kao istaknutim Bošnjacima iskazana počast od strane najviših vjerskih i političkih zvaničnika. Dženaze su im bile masovne. Vojislav Šešelj je prvi javno lansirao sumnju da je Zukorlić otrovan. Dugo se nije znalo da njegov sin Usame radi na provjeri tih sumnji zbog čega je izvršena i obdukcija i premještaj grobnice Zukorlića. Konačni nalazi su pokazali da je umro prirodnom smrću.

Malo šta je povezivalo Zukorlića i Čengića osim smrti. Obojica su slovili kao radikali i enormno bogati ljudi. Ipak se niko ni od familije nije usudio posumnjati u smrt Hasana Čengića, pa da možda zatraži obdukciju. Čengić je imao ozbiljnih zdravstvenih problema. Ali on je to, kao i sve u životu, krio „k’o zmija noge“. Umro je nakon što je u autu, dok ga je vozila kćerka, osjetio bolove u prsima. Odbijao je ljekarsku intervenciju, tako da mu je kćerka tajno nazvala Službu hitne medicinske pomoći. Odvežen je u bolnicu gdje je ubrzo umro.

To se desilo samo par dana nakon njegovog povratka iz Turske. Bilo je to vrijeme ratnohuškačke kulminacije u Bosni i Hercegovini. Mnogi svjetski mediji su izvještavali da je BiH na ivici rata. Bakir Izetbegović je otputovao u Ankaru gdje je, navodno, pred turskim predsjednikom Recepom Tayipom Erdoganom izgovorio riječ „rat“. Kad se u Turskoj priča o ratu odmah se na stolu nađe ponuda o prodaji dronova „Al Bayraktar“. Vlasnik fabrike dronova je Erodganov zet Seldžuk Bajrakatar. Ako je Izetbegović tražio dronove, zašto ne bi ako ih je tražio i Aleksandar Vučić, onda je morao biti upitan ko i kako će ih platiti jer dronove proizvodi privatna firma.

Na Čengićevoj dženazi je kao izaslanik turskog predsjednika govorio Numan Kurtulmus koji je rekao da je tri dana prije Čengić bio kod Erdogana. To znači da je situacija bila vrlo dramatična, a koga bi drugog iz BiH konsultirali kad je rat u pitanju ako ne Čengića.

Šta ako je neko od Čengića zatražio tajne račune na kojima je, kako se špekuliralo, ostao „kusur“ neutrošenog novca namijenjenog pomoći Bosanskim muslimanima u vrijeme rata, sa kojih bi se mogliplatiti dronovi?! Čengić je bio tvrdoglav i prkosan čovjek kome ni Alija Izetbegović nije mogao naređivati. Čak, to se pouzdano zna, njemu nikad nije položio račune o dobivenom i utrošenom novcu u vrijeme dok je bio glavni logističar za Armiju R BiH. Opće je poznato da je stoga između njega i Bakira Izetbegovića vladalo duboko nepovjerenje i antagonizam. Navodno su bili napravili dogovor o nenapadnju tako što se ovaj okrenuo konsaltingu za prodaju oružja i municije arapskim zemljama od namjenske industrije, a da mu se za uzvrat ne miješa u (kadrovsku) politiku u stranci. Osim kad je u pitanju obostrani interes kakav je, na primjer, zadovoljavala Bisera Turković. Sama činjenica da je Denis Hadžović, kao šef kabineta Bisere Turković, među deset dioničara, pored države i investicionih fondova, u fabrici „Igman“ u Konjicu najzornije govori čime se primarno bave Čengićevi kadrovi.

Nakon smrti Čengića živnule su afere oko firmi iz sektora namjenske proizvodnje koje kontrolira lobi okupljen oko premijera Fadila Novalića. Čak se špekulira da Novalićeva firma želi kupiti naftni terminal u luci Ploče, što je godinama pokušavao Čengić itd.

Da se razumijemo, nema nikakvih konkretnih dokaza da je neko otrovao Čengića. Ali je očito da je njegova smrt došla „u pravo vrijeme“ za mnoge političare i tajkune koje je sam stvorio, a posebno je „dobro došla“ za Bakira Izetbegovića jer je Čengić bio jedini čovjek koji je imao više moći u rukama od njega. Nakon smrti Hasana Čengića Bakiru Izetbegović više niko nije ravan!

(Nastavit će se)

(TBT, Istraživački tim)

MEDIJSKI PARTNERI PORTALA INSAJDER.MEDIA

NAŠ IZBOR