Piše: Predrag Blagovčanin
Sredinom novembra Institut za nestale osobe BiH započeo je preliminarnu istragu jezera na rudarskom kopu Vihovići u Mostaru, pod pretpostavkom da se na ovom lokalitetu nalaze posmrtni ostaci 80 do 100 osoba bošnjačke i srpske nacionalnosti koji su ubijeni 1993. godine u zapadnom dijelu Mostara koji je bio pod kontrolom HVO-a.
Informacije da se na ovom lokalitetu nalazi masovna grobnica bile su prisutne i ranije ali prema riječima Emze Fazlić iz Instituta za nestale osobe BIH istraživanja su započeta nakon svjedočenja kredibilnog svjedoka.
„Mi smo sad u fazi predistražnih radnji i sad pokušavamo pronaći barem jednu kost koja bi bila pouzdan dokaz da su ostaci kako svjedoci tvrde zaista tu. Ronioci su izvršili zarone do 17 metara dubine i vidljivost na toj dubini je veoma loša. Sada se prave planovi da se istraživanje lokaliteta nastavi po zonama, a ukoliko se lokalitet ne bi mogao istražiti uz pomoć ronilačkih timova postoji mogućnost i da se jezero isuši.“
Podsjećamo, upravo je ovaj lokalitet u periodu rata, a i nakon ratnih dešavanja bio ilegalna deponija na koju su vojne i civilne vlasti zapadnog dijela Mostara sistemski odlagale otpad. Sredinom 2000-tih, zbog činjenice da se na ovom lokalitetu u tom trenutku nalazilo 350 hiljada kubnih metara smeća, započeta je sanacija. Ovaj podatak predstavlja dodatni problem prilikom istraživanja ovog lokaliteta.
„Ovdje je bila deponija i to svakako otežava okolnosti. Šta se nalazi na dnu mi ne znamo. Zbog vremenskih prilika i činjenice da ulazimo u zimski period nastavit ćemo istraživanja u proljeće. Želim istaći, da nakon što se ova vijest pojavila u medijima dobili smo dodatne informacije koje su pokazatelj da se ovaj lokalitet, bez obzira na kompleksnost, mora detaljno istražiti.“
Prema informacijama portala Tačno.net rudnik Vihovići koristio se i kao lokacija za odlaganje svih vrsta medicinskog otpada.
Danas, dvadeset šest godina nakon formalno-pravnog ukidanja Herceg Bosne odgovorni akteri koji bi mogli dati odgovore na niz otvorenih pitanja vezanih za lokaciju rudnika Vihovići kao i nestanka građana Mostara bošnjačke i srpske nacionalnosti u ratnom periodu su osuđeni pred međunarodnim sudom u Hagu, ne žele javno govoriti ili više nisu živi.
Nekadašnji ministri zdravstva paradržave Herceg Bosne Ivan Bagarić i Ivan Šarac, koji bi mogli ponuditi odgovore na pitanje iz kojih razloga se medicinski otpad odlagao na lokaciju rudnika Vihovići su preminuli, dok zapovjednik ratnih bolnica Mostara dr. Miljenko Lugonja na ovu temu nije želio detaljno govoriti.
Međutim, ko je dr. Miljenko Lugonja i koja je njegova uloga u operativnom funkcionisanju Herceg Bosne kao i postratnom promovisanju ideja na kojima je ova paradržava formirana?
Prijeratni mostarski ljekar, kako naglašava u svojim javnim istupima, uvijek je gajio nacionalne ideje oslobađanja hrvatskog naroda. Spreman je dočekao rat u Bosni i Hercegovini, a prema dostupnim informacijama među prvim je stao u odbranu Mostara zajedno sa Jadrankom Topićem, Petrom Zelenikom, Radetom Bošnjakom, Slavkom Puljićem, Vinkom Marićem, Dinkom „Dikom“ Slezakom i drugim.
Učestvovao je u kreiranju ratnih bolnica, a posebno je ponosan na uspostavljanje ratne bolnice u Grudama. U toku ratnog perioda Miljenko Lugonja je obnašao i dužnosti vezane za razmjenu zarobljenih osoba na području Herceg Bosne zajedno sa Jozom Marićem i haškim osuđenikom Berislavom Pušićem.
Nakon rata, kao provjereni kadar HDZ-a, uporedo sa ljekarskom praksom na Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru, bio je i kantonalni ministar zdravstva, član Upravnog vijeća Zavoda zdravstvenog osiguranja HNK-a kao i predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Herceg Bosne.
Lugonja, jedan od aktera afere lažiranja potvrda invalidskog statusa te kao vatreni branitelj lika i djela haških osuđenika poput Slobodana Praljka spominje se i u svjedočanstvima preživjelih osoba iz Vranice.
Podsjećamo, trinaest zarobljenih pripadnika Četvrtog korpusa Armije BiH koji su bili smješteni u komandi koja se nalazila u zgradi „Vranica“ odvedeni su u podrum Mašinskog fakulteta gdje su mučeni, a zatim likvidirani. Posmrtni ostaci njih deset pronađeni su u masovnoj grobnici 2007. godine na Rimskom bunaru u Gorancima nedaleko od Mostara.
Upravo se Lugonja zajedno sa Josipom Marčinkom, Ludislavom Jurićem Jurom, Damirom Ciprom od strane svjedoka ovog događaja spominje kao jedan od istražitelja na Mašinskom fakultetu.
Lugonju u svom svjedočenju pred Haškim tribunalom spominje i Spomenka Drljević sekretarica u Četvrtom Korpusu Armije BIH. Nakon zarobljavanja i boravka u zgradi policije Spomenka Drljević prebačena je u zatvor u Ljubuškom.
„Prvi put sam dr. Lugonju vidjela u Ljubuškom. On me tad pitao „Gdje su Hujkini sinovi?“ ja sam odgovorila da Hujka nema sinove i da on ima tri kćerke. Kad sam to rekla on je poludio. Počeo se derati i govoriti: „Ubit ću je, izvedite je napolje da je ne ubijem“. Mene su izveli, ali nije jednostavno kad ste u logoru i neko vam kaže da će vas ubiti, a vi mu na licu vidite da je odlučan i maltene spreman da to uradi. Sutra mi je Pejić, koji je bio jedan od inspektora u Ljubuškom, rekao da je Lugonja bio tad malo više iznerviran zato što mu je neko malo prije toga ubijen metkom iz Vranice. I to je moj susret sa dr. Lugonjom u Ljubuškom.“
Nakon boravka u zatvoru u Ljubuškom Spomenka Drljević prebačena je logor Heliodrom kod Mostara gdje je provela ukupno 222 dana.
„Jedan dan su došli i rekli nam da dolazi novinar iz Reutersa. Nedugo nakon toga na Heliodrom dolazi dr. Lugonja, mene pozivaju i on mi govori „Pazi šta govoriš, novinar će otići, a ti ćeš ovdje ostati.“ To je moj kontakt sa doktorom Lugonjom. Poslije toga ga nisam vidjela na Heliodromu.“
Spomenka Drljević svoj iskaz o dešavanjima u logorima Heliodrom i Ljubuški dala je i Tužilaštvu BIH prije više od jedne decenije. Portal Tačno.net obratio se ovoj pravosudnoj instituciji sa pitanjem da li je dr. Miljenko Lugonja obuhvaćen istragama u predmetima „Vranica“ te drugim istragama koje se tiču ratnih zločina počinjenih na teritoriji nekadašnje Herceg Bosne.
„U Tužilaštvu BiH u radu je više predmeta koji se odnose na ratne zločine u Mostaru i okolini, ali zbog interesa predmeta ne možemo govoriti o imenima prijavljenih ili osumnjičenih osoba.“
Na pitanje da prokomentariše svoju ulogu u ispitivanju u logorima Herceg Bosne Miljenko Lugonja kratko je izjavio:
„Ja sam doktor, prijeratni doktor medicinskih znanosti nisam ja isljednik.“
O tome šta je dr. Miljenko Lugonja i koja je njegova ratna uloga, po svemu sudeći, konačan sud bi trebale dati pravosudne institucije u našoj državi. Međutim decenijske „aktivne“ istrage za ratne zločine u Mostaru još uvijek nisu rasvijetlile dešavanja u gradu u kojem se još uvijek ne zna za sudbinu 202 osobe.
Tacno.net