Njegova je kćer doslovce svjetsko čudo, fantastična plivačica koja je šokirala osvajanjem naslova europske prvakinje na 200 metara leptir, a on je skroman bivši sportaš, nogometaš, danas trener i nevjerojatno ugodan suparnik. Autor ovih redaka ne sjeća se kada je razgovarao s nekim tako skromnim, samozatajnim, a opet otvorenim i ekstrovertiranim čovjekom. Razgovarati s Veliborom Pudarom, golmanom mostarskog Veleža još iz doba bivše države jedinstven je događaj…
U žiži javnosti našao se nakon što je njegova kćer počela opčinjavati sjajnim rezultatima. Iako u Mostaru nema ozbiljnog plivališta ona je u minornim uvjetima napredovala do svjetskog vrha. Ovaj rođeni Mostarac izvrsno se snalazi u teškim društvenim, političkim i antropološkim uvjetima grada i države u kojoj živi. Njega to ne dira, kako sam veli, prezire politike, u svom životu traži i nudi samo ljudskost i ljubav.
Znano je, Velibor Pudar, otac nenadmašne 16-godišnje plivačice Lane, nikad nije krio svoje patriotske nagone prema Bosni i Hercegovini. Nije jednom zaustio:
Samo BIH, nikakva Srbija ili neka druga država
“Molim vas da ne morite više s pitanjima pod kojom zastavom će Lana Pudar plivati, na ovo pitanje više ni Lana ni mi ne odgovaramo. Lana će plivati za Bosnu i Hercegovinu, zemlju svog rođenja, zemlju svog porijekla i zemlju koju nosi u srcu.”
Nakon što je prošle godine postala europska prvakinja na 200 metara leptir u beogradskom Kuriru pojavio se tekst s naslovom: “Nova europska prvakinja nije htjela Srbiju, izabrala Bosnu”. U tekstu ispod tog naslova jasno je napisano da joj je Srbin i bivši golman, između ostalog, srpskih klubova Čukaričkog i Palilula.
Kad smo ga posjetili na taj slučaj samo je odgovorio:
„Bosna i Hercegovina je moja zemlja, ja sam pravoslavac iz Hercegovine. Nismo birali gdje ćemo se roditi”!
Lana Pudar, koja je ostvarila toliko nevjerojatnih uspjeha, nedavno je dobila i diplomatsku putovnicu Bosne i Hercegovine, a ona je i glavni razlog što Grad Mostar i Vlada Federacije BiH planiraju konačno sagraditi zatvoreni olimpijski bazen da bi Lana, ali i sva djeca ovoga grada, imali gdje trenirati plivanje.
S njenim ocem Veliborom razgovarali smo za naš medij dugo i srdačno. Danas nakon godina i godina rada u inozemstvu radi u GOŠK-u iz Gabele, što mu odgovara jer nije daleko od Mostara. Brine se o svojoj kćerki koliko može, tvrdi da je već potpuno samostalna, a govori tako razborito da odmah osjetite da ga nikakve novinarske provokacije ne mogu izbaciti iz takta…
Na početku razgovora sam nam veli:
„Svjestan sam ja što se sve događa, ali ja ne dam da je nitko svojata. Sve to što ona radi, a uspješna je, radi uz pomoć nekoliko ljudi i to je sve.
Kada je vaša kćer Lana počela trenirati plivanje i u kakvim uvjetima?
„Mi smo nju s pet i pol godina upisali u klub samo da nauči plivati. Jednostavno, bila je to škola plivanja i ljudi su prepoznali njenu nadarenost. Željeli su je ostaviti u klubu, a pritom je i ona zavoljela plivanje. Sve se nekako lijepo poklopilo. Inače je uporna, voli raditi i taj talent i nisu joj smetali skromni uvjeti”.
Pa, kakav bazen ima taj klub Orca?
„To je jedna banja, tako se i zove. To je nekdašnje tursko kupatilo koje je dugo 12 metara. Tu je i naučila plivati i tu je jedno vrijeme i trenirala. Dok nije na mostarskom sveučilištu napravljen jedan bazen, ne olimpijskih dimenzija, nego dužine od 25 metara. Onda je bilo malo lakše, samo to nije to. Ipak, zbog traženje boljih uvjeta često je odsutna od kuće, pa trenira u Sarajevu, Banja Luci, Trebinju, ide u Tursku, Srbiju, više niti ne znam gdje ide. Ali, mora ići u potragu za dostojnim uvjetima. Sada je ona razina gdje se mora trenirati kvalitetnije, u pravom bazenu”.
Kako i vi imate svoje obaveze koliko vi stignete biti s njom?
„Imam i sina od 27 godina, a ona je samostalna i naučila se biti odgovorna. Pazite, ja sam deset godina radio u Saudijskoj Arabiji, nekako smo navikli na takav život. Imali smo malo vremena da se viđamo, koristio sam svaku priliku samo da je vidim, uzimao sam odmore samo da bi skočio, primjerice, u Abu Dhabi, da je vidim na natjecanju. Svaki trenutak koristim da je vidim, živim za te momente”.
Sad ste u Mostaru, radite nešto dalje, a opet blizu?
„U lipnju sam se vratio iz Saudijske Arabije i sad sam tu u GOŠK-u iz Gabele, radim s golmanima. To je zdrava sredina, blizu mi je, to je jedno selo s pet stotina stanovnika i postiže sjajne nogometne rezultate”.
Bili ste nogometni vratar u klubu, Veležu, koji je bio sinonim za energičan, atraktivan i efikasan nogomet. Vi ste prošli ste sito i rešeto lige bivše države, koji su vam onda vratari bili idoli i uzori?
„Da bilo kojeg golmana iz Mostara pitate tko mu je bio uzor dobiti ćete samo jedan odgovor – Enver Marić. Zvali su ga – leteći mostarac. I meni je on bio uzor. Isto, volio sam gledati Slavka Njeguša, njegove treninge. On je bio pravi čovjek od gume. Kako sam ja bio visok nekako sam gledao niske golmane, pa sam obožavao i Slobodana Janjuša. Bio je on svojevremeno i u Dinamu. Nikad nisam kao golman mogao činiti ono što su oni činili. Oni su bili elastični i skočni, nevjerojatno je što su sve stizali. Bili su paraderi, a morali su takvi biti, s obzirom na svoj rast. Nama iz Mostara Marić je ipak bio zakon. Čujemo se Marić i ja često, poslije svakog Laninog nastupa me zove i čestita mi”.
A koji vam od svjetskih golmana impresioniraju?
„Do prošle godine oduševljavao sam se Slovencem Janom Oblaom. On, ipak, nije parader, ali on brani teoretski i u praksi sve što se može obraniti. Jako poštujem golmane koji brane ono što se mora braniti, ne one koji brane nemoguće, a primaju smiješne golove. Danas mnogo golmana brani nemoguće i primaju bezvezne golove. Oblak je svjetski broj jedan. Sviđa mi se Belgijanac iz Reala, Curtois. Visok je kao i ja, ali brani odlično. Ta dva su mi najbolja. Ostali? Nažalost, ima u Njemačkoj dobrih golmana, ali njihov stil branjenja mi se ne sviđa. U Španjolskoj ima dobrih vratara, taj stil, kao neki malonogometni ili rukometni golmani mi se ne dopada. Recimo, Neuer je odličan golman, ali mi se ne sviđa njegov stil. Bivša Jugoslavija je imala neki svoj stil i standard branjenja, ja sam pobornik tog stila. Taj stil volim, a najsličniji mu je talijanski vratarski stil”.
Što kažete na našeg Livakovića?
„Baš sam ga htio spomenuti. Opet odlično brani, on je još mlad. Nije posve sazrio, dakle ima mogućnost za još veliki napredak. Još nije u godinama kada pruža najbolje u karijeri. Primio je u kvalifikacijama nekoliko bezveznih golova, ali se vratio i opet je u sjajnoj formi. Veliki je on hrvatski nogometni kapital. Moram reći da mi se sviđa Ivušić iz Osijeka, strašno mi se sviđa. Od njega se u budućnosti može očekivati puno”.
Kada gledate danas snagu i kvalitetu bosanskohercegovačke lige – je li ona napredovala ili je još uvijek zatečena uvjetima u kojima opstaje, granicama, trzavicama…
„U ono vrijeme dok sam ja ovdje bio trener, a velim vam deset godina me nije bilo tu, moram reći da se osjeti napredak. Prvenstvo će ove godine biti jako zanimljivo, svatko svakoga može dobiti. Najveći problem ove lige je infrastruktura. Sad se krenulo u izradu terena, nadam se da će sljedeće sezone biti još kvalitetnije. U Hrvatskoj se ipak napravilo dosta terena i nogomet u Hrvatskoj je odskočio u odnosu na druge zemlje u okruženju. Pa, pogledajte samo taj Dinamo, pa to nikad niti jedan klub s ovih prostora neće napraviti nikad”.
Viđate li se s Zdravkom Mamićem u Mostaru, kad smo već kod Dinama?
„Vidim ga, ali ne često, Zdravko je najčešće s majkom, ali mu brata Zorana vidim češće, tu u Mostaru”.
Što velite na nastupe mostarskog Zrinskog u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu?
„Šteta, bili su koračić do plasmana u skupinu, bio bi to povijesni uspjeh. Baš mi je žao, kako su igrali zaslužili su još utakmica, skupine. Bilo bi to prvi puta u povijesti našeg nogometa da se tako nešto dogodilo”.
Iskonski ste Veležovac, danas je klub u velikoj krizi?
„Moje mišljenje, politika je ušla u sve pore život u Bosni i Hercegovini. Na žalost. Politika je kriva i za sve ovo što se događa u Veležu. Nakon 1996. godine Velež je bio u velikoj dubiozi, zadnjih nekoliko godina se klub oporavio, osvojio se kup, dvije godine su se izborilo i europsko natjecanje. Žao mi je što su se ti ljudi povukli iz kluba, jer su mogli napraviti puno više. Povukli su se, a politika je glavni krivac. Sport nije više kod nas sport nego samo politika”.
Recite nam, kako vi trpite, podnosite, odgovarate i izdržite, a to je vaša veličina, svu tu politiku, govor mržnje, svojatanja i nagovaranja?
„Nije lako izdržati, ali navikao sam. Imam svoj neki pravac u životu. Jednostavno, meni te provokacije uđu na jedno uho, na drugo izađu. Imam svoje mišljenje, svoj stav. Znam gdje treba i kako da živim i to je jednostavno to. Ne dam se smesti. Bez obzira na sve, imam svoj moto, politika me nikad nije zanimala, prezirem je. Ne zanima me tko je koje nacionalnosti, za mene postoje samo dobi ili loši ljudi. O svojatanjima sam sve rekao još prije, jednom objavom na društvenim mrežama. Otprilike ide ovako – Radije bih da mi netko u Mostaru kaže da sam šupak nego da me negdje drugdje oslovljavaju s gospodine”!
Kod vas je specifična situacija, iz svih naroda ima ljudi koji vas vole, ali i onih koji vas ne vole. Sjećamo se kada ste trebali biti u stožeru nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine. Niste prošli?
„Ovdje sve ide po nacionalnom ključu. A moj ključ niti jednoj bravi ne odgovara. Ja sam se davno oprostio od reprezentativnih selekcija i svega drugoga što ima veze s time. No, ja imam svoj put, pa me više ništa ne dira”!
Dnevno.hr