Nisu prošla četiri mjeseca od kada je državni poglavar Republike Hrvatske, vrhovni zapovjednik vojske, vrhovnik i slučajni predsjednik Zoran Milanović objašnjavao novinarima kako “tamo gdje dođe ruska vojska, ruska čizma, od tamo otić neće”. Za Rusiju je govorio kako je “nevjerojatno moćna vojna sila” i kako je “kao neprijatelj neuništiva”.
Zanimljiva je ta opsjednutost ruskom snagom mnogih Hrvata pa, eto, i predsjednika Milanovića. Predsjednika upravo one države koja je doživjela vrlo slične događaje u prošlosti ovima koje sada doživljava Ukrajina.
Zašto to radi, čemu ta fascinacija ruskim diktatorom i nekom ruskom silom koja se topi u jesenjem blatu Ukrajine, ne znamo. Ali znamo da predsjednik države ne bi trebao tako lako prihvaćati agresiju na drugu državu, makar osobno smatrao rusku vojsku “nevjerojatnom”.
Hrvatska je bila u gorem položaju od Ukrajine
Imamo upravo mi Hrvati iskustvo Domovinskog rata, kad smo, realno, bili u gorem položaju nego Ukrajina danas i – pobijedili. Hrvatska je danas u svojim granicama, upravo onim koje je velikosrpski agresor negirao.
Sličnosti između velikoruske i velikosrpske agresije su brojne, ne samo u činjenici da mnogi ukrajinski gradovi sliče hrvatskima i da su mnoga oružja slična ili jednaka onima koja smo viđali u jugoslavenskim ratovima 90-ih. I model agresije ima svoje sličnosti: tu je najveća država bivše federacije, Rusija ili Srbija, koja se povijesnim promjenama smatra “ugroženom” jer gubi kontrolu nad drugima. Potom smišlja ugroženost svoje manjine u susjednim državama i optužuje susjede za “fašizam”. Na kraju šalje paravojne, a onda i vojne formacije u susjednu državu. Budući da se napadnuta država brani, agresor postaje sve gori, uništava gradove i ubija civile. Prošli smo to mi s Vukovarom, BiH sa Sarajevom, da ne nabrajam dalje…
Bili smo, ponovimo, u gorem položaju od Ukrajine. Bila nam je okupirana trećina teritorija, potpuno blokirani morski putovi, nebo pod praktički potpunom kontrolom agresora… Ne da nismo imali vojsku, nego smo imali i embargo na uvoz oružja. Kretalo se s lovačkim puškama i ponekim kalašnjikovom na JNA, u to doba respektabilnu vojnu silu.
Nismo imali ni međunarodno priznatu državu; dok je Ukrajina zemlja osnivačica UN-a (zanimljivo je da je uz Bjelorusiju imala odvojeno mjesto uz SSSR) i ima svoje mjesto kao međunarodni subjekt od raspada SSSR-a, Hrvatska se i za međunarodni položaj morala boriti. Što se granica tiče, tek je Badinterova komisija, Arbitražna komisija u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji, potvrdila ono što je Hrvatska cijelo vrijeme opravdano tvrdila: “granice između bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom”.
Na kraju – pobijedili smo iznimno nadmoćnog agresora. Hrvatska je u svojim granicama, Hrvatska je članica Europske unije, za koji dan i unutar šengenskog sustava i eurozone.
Rusija je neosvojiva, ali kao agresor provjereno nije nepobjediva
Zašto ne bi i Ukrajina pobijedila? Rusija je vjerojatno neosvojiva; da krenete na Moskvu, završili biste kao Hitler ili kao Napoleon, čak i bez nuklearnog oružja. Put od granica Rusije do Moskve ili dalje do Urala je logistički tako zahtjevan da ne postoji vojna sila koja ga može osigurati.
No, kada se ljudi brane, to je jedno, a kada se napada tuđa država, onda je to sasvim drugo. Potpuno je različito napadati tuđi teritorij, tuđu državu i braniti se. Jedno je napadati selo koje brani netko tko je u njemu gradio kuću, tko je održavao očev vinograd i tko ima sjećanje kako ga je djed nekada vodio do obližnjeg jezera na pecanje, a sasvim drugo je braniti ga.
Onaj tko se brani je puno motiviraniji od onoga koji napada tuđe i još ne zna zašto napada (izuzimam ovdje savezničke akcije u Drugom svjetskom ratu – oni su sasvim dobro znali zašto i protiv koga se bore). To je ono što Putin nije razumio. To je ono što ni domaće blebetalo od predsjednika nije razumjelo. To je ono što razumiju Ukrajinci, što razumiju Finci, što razumiju Poljaci.
Nisu to s branjenjem svog teritorija, uostalom, razumjeli ni Sovjeti, koji su, kada su još bili na vrhuncu vojne snage, intervenirali u Afganistanu. Uvukli su u tu zemlju, u težak rat, ogromne i ljudske i materijalne resurse. I izgubili. Zanimljivo je da je Milanović zaboravio tu epizodu, prilično poznatu.
Ni Zapad nije savršen, ali na Zapadu to možete slobodno reći
Putin je godinama gradio svoj položaj, ali i ovisnost Zapada o ruskim energentima, računajući da će moći ucjenjivati. Gradio je i mrežu suradnika, plaćenika i korisnih idiota. Širok je tu spektar manje ili veće podrške Putinu – od onih koji se bore protiv “zapadnih dekadentnih vrijednosti” pa se dive istočnjačkoj despociji, pa do onih koji su protiv zapadnog kapitalizma, pa slave Rusiju koja ima puno gori kapitalizam od bilo kojeg na Zapadu.
Zanimljivo, za Putina imaju često opravdanje i krajnja ljevica i krajnja desnica – makar bi u nekom proputinovskom režimu već bili u zatvoru zbog lajanja po društvenim mrežama. Nije ni Zapad savršen, ali na Zapadu možete i javno reći da nije savršen, bez da završite u zatvoru ili se poskliznete kroz prozor.
Dana 8. listopada 2022., točno na dan kada je prije 31 godinu Hrvatska prekinula državnopravne sveze sa SFRJ-om i krenula putem samostalne države, Ukrajina je oštećenjem Krimskog mosta još jednom jasno pokazala kako se stvari mijenjaju. Pokazala je kako je Rusija samo nasilnik s nuklearkama, koji ne može kontrolirati ni svoj teritorij, a što mu se događa s mobilizacijom, vidimo jako dobro. Ruski rezervisti nemaju ni primjerenu prehranu, a zimske odore postoje samo na papiru. Čudesno su pretvorene u jahte ruskih oligarha i generala po toplim morima i s neutralnim zastavama.
Zanimljiva je ta ruska vrhuška – čim dođe do neke imovine, kupuje stanove u Parizu, šalje djecu na školovanje u Veliku Britaniju i jahte stavlja pod zastavu Malte. Upravo bježe u režim koji formalno mrze i smatraju neprijateljem.
Finska premijerka je rekla sve što treba
Neki se sada plaše jer je, eto, Putin ugrožen, nema za njega uzmaka. U Rusiji ne možeš biti gubitnik i na vlasti. Nego, što bi tek bilo da nije uplašen ukrajinskim akcijama? Da je Ukrajina pala? Mislite da bi nasilnik Putin stao? Krenuo bi dalje, kako je krenuo i Hitler. Ovo definitivno nije borba samo Ukrajine, ovo je borba Zapada protiv Putinove diktature. Ne da bi se osvojila ili uništila Rusija, već da bi se zaustavio jedan iskompleksirani luđak na čelu Rusije koji prijeti drugima.
Sanna Marin, finska premijerka, na pitanje o okončanju ovog rata rekla je jednostavno i jasno: “Put izlaska iz sukoba je da Rusija napusti Ukrajinu. To je put.”
To treba biti i naš stav, kao Hrvatske, zemlje koja zna što znači biti žrtva agresije i zemlje koja je povijesno i civilizacijski dio Srednje Europe. Putin se ne želi osjećati ugroženo – nema problema, neka napusti Ukrajinu. Ako treba pomoći, imamo mi uspješno iskustvo mirne reintegracije.
U međuvremenu ukrajinski branitelji se, kao i hrvatski prije 30 godina, bore za svoju zemlju. A to je jedina ispravna borba i to je borba koja će, uz zapadnu pomoć u opremi i oružju, dovesti na kraju do pobjede. Ma što neki u Hrvatskoj blebetali po međumrežju ili pred novinarima.
Index.hr