Broj odgovornih za zločine nad srpskim civilima u hrasničkim zatvorima mnogo je veći od onih koji su za to optuženi, tvrde sagovornici Žurnala. U Sudu BiH se, podsjetimo, trenutno sudi bivšim pripadnicima Prvog korpusa Armije BiH Senadu Gadži, Zaimu Laličiću i Sulji Hebibu, dok je u maju ove godine u Beogradu osuđen Husein Mujanović.
Gadžo, Laličić i Hebib optuženi su za nezakonita zatvaranja, ubistva, mučenja, zlostavljanja i tjelesna sakaćenja zatvorenika u periodu od 1992. do 1994. godine. Mujanović je u maju ove godine pravomoćno osuđen na 10 godina zatvora jer je, prema optužnici, kao upravnik vojničkog pritvora držao zatvorene oko 30 srpskih civila prema kojima je postupano nečovječno. Sva četvorica su negirala krivicu.
Hranu za zatvorenike bacao u kanalizaciju
Suđenje Gadži i ostalima počelo je u martu ove godine i trenutno je u fazi saslušanja svjedoka prvooptuženog. Preživjeli svjedoci Tužilaštva BiH govorili su o torturama u hrasničkim zatvorima od kojih je jedan bio u improvizovanom prostoru ispod stepenica u OŠ Aleksa Šantić, a drugi u garažama između dva nebodera. Zatvorenici su svakodnevno premlaćivani, neki od njih do smrti, mučeni su i izgladnjivani, a zatvorenice su silovane. Jedna od njih je i Slobodanka Mladić, rodica presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Za ovo silovanje je još ranije pravomoćno osuđen Zaim Laličić.
Preminuli Mirko Vuković, čiji je iskaz pročitan pred Sudom BiH, uhapšen je 2. juna 1992., često je premlaćivan i na njegovom tijelu gašene su cigarete. Njegovu nevjenčanu suprugu, koja je odvedena s njim, natjerali su da ga šamara i da mu psuje. U iskazu ovog svjedoka stoji da su zarobljenici Gojko Stjepanović i Sekula Mandić preminuli nakon što su pretučeni. Za Laličića je kazao da je hranu namijenjenu zatvorenicima prosipao u kanalizaciju i da je često izvodio jednu zarobljenicu, izvjesnu Bebu, i tada bi čuo vrisku i pomaganje.
Dušan Stanić uhapšen je 8. jula 1992. On nije maltretiran, ali je svjedočio premlaćivanju drugih zarobljenika: “Gadžo upali svijeću i zna se da će biti izvođenja”. On je svjedočio da mu je Dostin Nikolić pet minuta pred smrt rekao da ga je Gadžo pretukao.
Milivoj Mališić nekoliko mjeseci je bio angažovan u jedinici za radnu obavezu u sklopu Vojne policije i jedno jutro je čuo da je Borko Stojanović, kojeg nije poznavao lično, ubijen.
Goran Mihajlović ispričao je da je u zatvoru proveo tri dana i po izlasku je saznao da su pojedini zatvorenici ubijeni, a da je jedan od njih i Stojanović. Svjedok je kazao da je njegova punica koja je radila u školi čistila Stojanovićevu krv.
No, svjedoci Gadžine odbrane tvrde upravo suprotno – da se on ponašao korektno prema zatvorenicima. Jedan od tih svjedoka bio je zatvoren u OŠ Aleksa Šantić, a na suđenju je zbog mjera zaštite koje je dobio, svjedočio pod pseudoninom A. Ovi svjedoci govore da je Gadžo zatvorenicima srpske nacionalnosti pomagao, donosio im hranu i vodu i da je zbog toga smijenjen, te zatvoren. U zatvoru su ga tukli Amir Šabović, Agan Nezir i Pero Šutalo.
O lošim uslovima u zatvoru govoreno je i pred beogradskim sudom. Svjedok Obrad Milović ispričao je da je jedan od zatvorenika pojeo njegovu usirenu krv koliko je bio gladan, navodi se u izvještaju o suđenjima za ratne zločine u Srbiji tokom 2021. koji je objavio beogradski Fond za humanitarno pravo.
Svjedoci koji su svjedočili u korist Huseina Mujanovića navodili su da je u to vrijeme u Hrasnici bilo izuzetno teško, da nije bilo struje i vode, te da je Mujanović kratko bio na mjestu upravnika i da se korektno ponašao. Prema dokumentaciji koju je na portalu Impuls objavljivao Muhamed Kovačević, Mujanović je smijenjen nakon što je iz zatvora pobjegao Mirko Bunoza zvani Hakala, osumnjičen da je sa drugim pripadnicima HOS-a 13. juna 1992. ubio Nijaza Tabaka iz Donjeg Kotorca.
Podsjetimo da se Bunozi pred Sudom BiH sudilo zbog zločina u Trnovu, ali je pravomoćno oslobođen optužbe zajedno sa Edhemom Godinjakom i Medarisom Šarićem.
Nerazjašnjena ubistva
U privođenjima i premlaćivanjima zatvorenika učestvovalo je mnogo više osoba od onih koji su trenutno optuženi, tvrde preživjeli. Također tvrde i da su zločini počinjeni nad mještanima srpske nacionalnosti mnogo teži od događaja opisanih u ovoj optužnici, te napominju da za silovanja žena niko nije odgovarao.
Podsjetimo i na krivičnu prijavu iz jula 1996. godine u kojoj se spominju imena 12 silovanih žena srpske nacionalnosti iz Hrasnice i Sokolović-kolonije, a među njima je i ubijena učenica B. L. Navodno se radi o Brankici Lekić koja je u to vrijeme stanovala kod prijateljice u Hrasnici, a odvela ju je grupa pripadnika Četvrte motorizovane brigade koji su početkom juna 1992. organizovali žurku u stanu u Školskoj ulici u Hrasnici. Brankica je silovana, a potom i ubijena.
O ubistvu Brankice Lekić, te još tri nerazjašnjena ubistva koja su se desila u periodu od 25. maja do 28. jula 1992. na području Hrasnice, Sokolović-kolonije i Butmira, pisao je i Muhamed Kovačević.
On spominje još i ubistvo Samira Raonića koji je ubijen 25. juna 1992. snajperskim hicem od vlastite brigade u svojoj kući u Sokolović-koloniji, Miloša Hrnjeza koji je ubijen u logoru KSC i zakopan u masovnoj grobnici na Igmanu, ali i ubistvo Nijaza Tabaka.
Kovačević je zbog serije tekstova o zločinima u Hrasnici dobijao prijetnje.
Zurnal.info