“Bosna i Hercegovina je rijetko u centru europske pažnje, a isto važi i za najmoćnijeg čovjeka u toj državi (do sada na ovoj poziciji nikad nije bila žena) – visokog predstavnika međunarodne zajednice”, piše Michael Martens u tekstu za Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).
“Tamo [u Sarajevu] je Christian Schmidt mogao pustiti da se njegova karijera mirno privede svom kraju, uz petocifrenu mjesečnu platu, bez odbijanja poreza. Međutim, Schmidt svoj mandat ne posmatra na taj način, nego želi promijeniti tu balkansku državu, ako bude potrebno – i dekretom. Zbog tog stava je u augustu u kratkom roku zapamćen i u Njemačkoj.
Snimak njegovog izbijanja bijesa na konferenciji za novinare [u Goraždu] naširoko se dijelio po društvenim mrežama, a do njega je došlo na kraju duge kaskade agresivnih, ponekad i ličnih napada na njega. Odbijanje njegovih reformskih planova bilo je žestoko. Schmidta su optužili da je bio pristrasan u korist etničke grupe bosanskih Hrvata”, nastavlja autor i dodaje da je najveći otpor stigao od Bošnjaka:
“U prošlosti su mnogi Bošnjaci na visokog predstavnika gledali kao na saveznika, očekujući da će on iskoristiti svoje ovlasti kako bi centralizirao Bosnu i Hercegovinu onako kako to bošnjačka većina smatra da je potrebno. Iza šifre da žele ‘građansku Bosnu’ u kojoj se svaki glas jednako računa, često se krije želja Bošnjaka da iskoriste brojčanu nadmoć vlastite grupe u drugačije strukturiranoj Bosni. Za neke bošnjačke jastrebove, intervencije visokog predstavnika nisu bile dovoljno oštre. […] Iako Schmidt ne umanjuje niti potcjenjuje radikalnu retoriku hrvatskih i srpskih političara, on ne smatra to jedinim uzrokom za deficite u državi”.
Pravo političko predstavljanje Hrvata
“Između ostalog, on svojim intervencijama želi spriječiti Bošnjake da zloupotrijebe svoju brojčanu nadmoć u etnički proporcionalnom sistemu zastupljenosti kako bi nadjačali Hrvate. To se dešava tako što se Bošnjaci proglašavaju Hrvatima i kao kandidati biraju na funkcijama koje su prema Ustavu rezervisane za predstavnike hrvatske etničke grupe”, piše FAZ i citira jednog stranog diplomatu u Sarajevu koji kaže: “Kada se neki Mehmet Mehmetović proglasi Hrvatom i kao takav bira u Parlament, već se po imenu može primjetiti da se radi o Bošnjaku”.
U tekstu se dalje kaže: “Schmidt u intervjuu za FAZ kaže isto samo na diplomatski način: ‘Jedna osoba iz bošnjačkog stranačkog miljea mi je jednom rekla da to naravno nije pravo predstavljanje Hrvata, kada se neko sa prepoznatljivim bošnjačkim porijeklom izjašnjava kao Hrvat’. No, uprkos otporu, Schmidt insistira na svojim reformskim planovima.”
No toga će se prihvatiti tek nakon izbora 2. oktobra: ‘Bili smo previše blizu izbora da bi pravili velike intervencije. Morate imati na umu da određene teme mogu suviše dominirati izbornom kampanjom i odgurnuti važna pitanja u stranu’, kaže Schmidt, objašnjavajući svoju suzdržanost. Hoće li intervenirati nakon izbora ako se stranke ne dogovore oko reformi za koje visoki predstavnik misli da su važne? ‘Blokada još uvijek nije razriješena. U svakom slučaju, kada budem donosio odluke, donosit ću ih na način da mogu i proceduralno da se sprovedu i da budu pravno obavezujuće. Inače ne bih s njima ni započinjao.’
Na pitanje u kojoj mjeri ima podršku Washingtona, EU i Berlina za svoje inicijative, Schmidt gotovo prkosno odgovara: ‘Naravno da sam se konsultovao. Ali takođe sam svima jasno stavio do znanja kako vidim opis svog posla. Ja nisam izvršni sekretar strana koje su potpisale Dejtonski sporazum. Što se tiče protivnika u Bosni, Schmidt se prikazuje borbeno: ‘Također bih savjetovao nekim domaćim igračima u BiH da ne potcjenjuju moju nezavisnost’. Međutim, navodi FAZ, otpor je “sve jači” a u Bosni i Hercegovini postoji “sve manje povjerenja” u OHR.
Dodik – ozbiljnija prekretnica
“Schmidt sa svojim idejama nije samo okrenuo protiv sebe političku elitu bošnjačke većine i jednu malu grupu zapadnih intelektualaca. I hiljade ljudi ogorčeno je demonstriralo pred Schmidtovim sjedištem u Sarajevu. Bošnjački političari i intelektualci upustili su se u prijetnje ratom”, kaže se dalje u članku.
FAZ navodi i kako je Spiegel nedavno pisao da treba ukinuti OHR, jer je ta institucija “nedemokratska”, “neokolonijalna”, ali i da je švajcarski Neue Zürcher Zeitung u komentaru to obrazložio time da je kancelarija već dugo vremena “odvojena od realnosti u zemlji”.
“U nedjelju su u BiH opći izbori. Oko 3,3 miliona ljudi će glasati, a pri tome će biti zanimljivo vidjeti da li Milorad Dodik može ostati na vlasti. Nijedan evropski političar, osim diktatora Aleksandra Lukašenka u Bjelorusiji, nije svoju političku sudbinu više vezao za ruskog predsjednika Putina – kao Dodik. Moguće je da bi ovoga puta opozicija mogla pritisnuti dugogodišnjeg moćnika Dodika, koji je u više navrata istupao sa agresivnim prijetnjama secesijom Republike Srpske. To bi bila prekretnica za Bosnu – i ozbiljnija od bilo koje uredbe visokog predstavnika”, zaključuje autor članka u FAZ-u.
Insajder.media