Izvor blizak Vladi Nacionalu je koncem proteklog tjedna omogućio uvid u kompletnu dokumentaciju koju je kontroverzni arapski poduzetnik Saif Alketbi prije nekoliko dana dostavio nizozemskom sudu kako bi pokušao uknjižiti donedavni 42-postotni suvlasnički udio u Fortenova grupi, koji je pod intrigantnim okolnostima za Krešimira Filipovića nedavno otkupio od Sberbanka.
Hrvatski istražitelji proteklih su dana pomno analizirali tu dokumentaciju te dodatno produbili već postojeće sumnje i potvrdili dokaze da iza te transakcije praktički stoji poduzetnik Krešimir Filipović i njemu blizak milje. Ti su dokumenti otvorili brojna nova pitanja, ali već i proizveli jednu intrigantnu posljedicu – Krešimira Filipovića hrvatski istražitelji počinju izravno nazivati Putinovim oligarhom.
Pri tomu treba istaći kako je Sberbankovih 42 posto udjela u Fortenova grupi najveća ruska imovina u Europi. Zato se može tvrditi da je ovaj slučaj prodaje udjela u Fortenovi najveći pokušaj kršenja sankcija u Europi.
Da se doista radi o najvećem pokušaju kršenja sankcija u Europi pokazuje i niz intrigantnih radnji koje su se tijekom sporne kupoprodaje Sberbankova vlasničkog udjela u Fortenova grupi navodno odvile tijekom samo jednog dana. Ako su se sve te spomenute radnje doista i dogodile tijekom jednog dana, kako tvrdi Alketbi, vrlo je vjerojatno da se sve to odvijalo u suradnji s Putinovom administracijom i mrežom ljudi od njegova najvećeg povjerenja. I to u Moskvi, 3680 km daleko od Dubaija gdje se Alketbi nalazio taj dan.
A ako nisu, onda se za početak može tvrditi da je Alketbi objašnjavajući kupnju većinskog udjela lagao nizozemskom sudu, što implicira i njegovu materijalnu i kaznenu odgovornost po pitanju istinitosti iznesenih navoda.
Hrvatske institucije iz dokumentacije priložene nizozemskom sudu rekonstruirale su kako je Alketbi u ponedjeljak, 31. listopada 2022., prvo u ruskom konzulatu u Dubaiju potpisao punomoć za zastupanje Irini Šamraevoj. Potom joj je tu punomoć poslao u Moskvu, ali nigdje nije precizirao na koji način. Potom je na temelju te pristigle punomoći Šamraeva u Alketbijevo ime za 10.000 rublji, odnosno oko 120 kuna, kupila tvrtku SBK ART. SBK ART je tvrtka kojoj je Sberbank na dan početka ruske invazije na Ukrajinu prebacio svojih 468 milijuna eura potraživanja, odnosno 41,82% udjela Fortenove.
Potom je Šamraeva sa Sberbankom potpisala ugovor kojim Alketbi kao fizička osoba kupuje 468 milijuna vrijedan udio u Fortenovi koji se nalazi u tvrtki SBK ART.
Tijekom istoga dana Šamraeva zatim kupuje tvrtku Aivazovsy Invest. Taj manevar uslijedio je, jer udio u tvrtki SBK ART Alketbi ipak nije kupio izravno kao fizička osoba. Nego je Alketbi očito isti dan morao otkupiti i Aivazovsy Invest kako bi se transakcija provela preko računa.
Zatim istoga dana tvrtka Aivazovsy Invest u Gazprombanci podiže kredit u iznosu od 400 milijuna eura. Kredit se odobrava i isplaćuje isti dan. Tu čudima nije kraj, nego je Aivazovsy Invest sa svog računa u Sberbanku istoga dana uspio isplatiti 400 milijuna eura na račun Sberbanka. I zaključno, istu večer, hrvatska PR agencija Millenium promocija, poslala je priopćenje medijima da je Alketbi dovršio kupnju suvlasničkog udjela koje je u Fortenova grupi držao Sberbank.
Hrvatske institucije sada propituju svaki detalj opisanog scenarija. Sumnjivo im je sve. Alketbi tvrdi da je Šamraevoj potpisao i potom poslao punomoć za zastupanje u ruskom konzulatu u Dubaiju. U dokumentaciji poslanoj sudu te punomoći nema.
Pretpostavi li se da je Alketbi zaista Šamraevoj potpisao i poslao punomoć za zastupanje i potpisivanje dokumenata u Moskvi, onda je punomoć morala biti potpisana u ponedjeljak, 31. 10. jer ruski konzulat u Dubaiju ne radi petkom. Osim toga, za punomoć je Alketbiju bila potrebna kopija putovnice od Irine Šamraeve, što znači da bi Alketbi morao imati e-mail, fax ili neku telefonsku ili aplikacijsku poruku u kojoj mu ona šalje kopiju s datumom i vremenom slanja.
Kako ruski konzulat u Dubaiju radi od 10 do 13.30 po lokalnom vremenu, odnosno od 9 do 12.30 po moskovskom vremenu, punomoć bi trebala biti izdana u tom vremenu. Nadalje, ruski konzulat bilježničke poslove radi po najavi, što znači da bi Alketbi trebao imati pisani trag da se najavio za uslugu ili barem telefonski poziv prema konzulatu ili konzulu. Osim toga, na stranicama ruskog konzulata piše da im treba od 2 do 3 dana da dovrše bilježničke poslove nakon što dobiju svu dokumentaciju. To pak znači da bi trebali moći objasniti kako je za Alketbija sve obavljeno u jedno jutro.
Kako punomoć vjerojatno nije stigla do Moskve u fizičkom obliku, to znači da ju je Alketbi morao poslati e-mailom ili nekim drugim digitalnim putem, što znači da bi trebao imati pisani trag da ju je poslao i to s točnim vremenom kad je to napravio. Ako punomoć Šamraevoj nije stigla u fizičkom obliku, postavlja se pitanje kako je Irina Šamraeva u Moskvi s kopijom punomoći izdane u Dubaiju obavila sve spomenute kupoprodajne poslove, potom ovjerila sve kod javnog bilježnika i uspjela podići kredit od 400 milijuna eura.
Hrvatskim institucijama dodatno je sumnjivo to što je Alketbi sa Sberbankom potpisao ugovor u kojem se navodi da kupuje udjele kao fizička osoba. Pri tomu se isprva tvrtka Aivazovsky Invest niti ne spominje. Ali ipak do konca dana tehnički ta tvrtka kupuje spomenuti vlasnički udio u Fortenova grupi kreditom od 400 milijuna eura. Alketbi nizozemskom sudu ničim nije objasnio, niti dostavio dokumentaciju o kupovini Aivazovsky Investa.
Aivazovsky Invest, kako se navodi, potom isti dan podiže 400 milijuna eura kredita u Gazprombanku, ali ni tog ugovora nema u dokumentaciji koju je Alketbi dostavio sudu. Nema pred nizozemskim sudom o tomu ni bilo kakve druge dokumentacije ili dokaza.
Primjerice, Aivazovsky Invest je cijenu za Sberbankove udjele uplatio sa svog računa u Sberbanku. Alketbi sudu nije pokazao nikakav dokument kako je i kada novac iz Gazprombanka prebačen na račun Aivazovsky Investa u Sberbanku. Hrvatske institucije nisu jedine zainteresirane saznati kako je moguće da je Gazprombank maloj anonimnoj tvrtki posudio 400 milijuna eura u jednom danu.
Kako nema ugovora o kreditu, nije jasno tko ga je potpisao, kada i pod kojim uvjetima i instrumentima osiguranja, odnosno kako će Aivazovsky Invest vratiti 400 milijuna eura. Dodatno intrigira i to što Alketbi navodi da je on kao fizička osoba s Aivazovsky Investom potpisao poseban ugovor o pozajmici u kojem zrcale Aivazovsky Investov dug Gazprombanku.
Tvrdi se da Filipović ulazak u uski krug osoba od Putinova povjerenja duguje supruzi, zamjenici gradonačelnika Moskve. Ona je karika koja spaja Filipovića s ostalim Putinovim oligarsima i za njega lobira
Ne treba posebno spominjati da u dokumentaciji dostavljenoj nizozemskom sudu ni tog ugovora nema, pa nije jasno ni kada je potpisan, tko ga je potpisao u ime Aivazovsky Investa i kako će Alketbi vraćati novac Aivazovsky Investu.
Dodatno je sumnjivo i to što se Alketbi u vlasništvo Aivazovsky Investa upisao tek 9. 11. 2022. Dakle, u trenutku kada je o Gazprombank toj tvrtki dao kredit od 400 milijuna eura, Aivazovsky Invest još uvijek je bio u vlasništvu izvjesne Nadie Yudine.
Što znači da je formalno-pravno ona bila jedina osoba koja je mogla podići kredit u Gazprombanku, isplatiti Sberbank i potpisati ugovor o pozajmici s Alketbijem. Osim toga, direktor tvrtke SBK ART ostaje ista osoba sve do 15. 11. 2022. Tek tada nova direktorica postaje Irina Šamraeva.
Miodrag Borojević, hrvatski državljanin s uspješnom karijerom u Rusiji i boravištem u Italiji, koji se javno deklarirao kao Alketbijev strateški savjetnik oko te investicije, u izjavi za medije naveo da je Alketbi kupio brod u vrijednosti Sberbankovih udjela u Fortenova grupi. To bi pak trebalo značiti da Alketbi ima brod vrijedan 500 milijuna eura.
U pismu nizozemskom sudu Alketbi je nabrojao poslove u kojima ima vlasničke udjele, ali nije spomenuo njihovu vrijednost niti točne postotke. Radi se o nekoliko manjih tvrtki, a posebno je istaknuo kako je vodeći partner u jednom lancu ljekarni. Zanimljivo je da Alketbi sudu nije priložio nikakve podatke o prometu ili zaradi koju je ostvario tijekom poslovne karijere, a kako bi dokazao da zaista raspolaže sa stotinama milijuna eura viška za ulaganje. Posebno je intrigantno i to da Alketbi nema nikakav osobni pravni odnos prema Gazprombanku, koji je kupnju kreditirao s 400 milijuna eura, već je sav kredit na Aivazovsy Investu.
Kada je objavljeno da Alketbi nije od nizozemskih vlasti tražio prethodno odobrenje za kupovinu, a koje je bilo potrebno zbog sankcijskog režima, angažirao je Antu Nobila kao odvjetnika.
Nobilo je tih dana izjavio i sljedeće:
„Sud u Nizozemskoj utvrdit će je li posao bio zakonit. Nema potrebe da se u Hrvatskoj histerizira. Ako nije sve u redu, moj klijent neće postati vlasnik Fortenove, i nemamo problem. Ako je sve u redu, onda ga ne možemo spriječiti, ako smo pristalice vladavine prava“. Ako je suditi po toj izjavi, Alketbi je ušao u rizik da mu transakcija ne prođe na nizozemskom sudu. Ali je u pismu nizozemskom sudu Alketbi nastojao dokazati da je cijeli posao već završen, da je Sberbank isplaćen i posao je upisan u ruske registre.
To pak sugerira kako Alketbi ne spominje mogućnost odustajanja od posla ako se u Nizozemskoj ne uspije upisati u vlasništvo. Drugim riječima, ne spominje način kako će se vraćati kredit Gazprombanku ako nizozemski sud odbije posao. U svemu je još čudnije da bi Gazprombank isplatio 400 milijuna eura nekome tko nije siguran da će uopće ući u vlasništvo.
Nobilova izjava podrazumijeva još nešto – da Alketbi ima vremena čekati prekid sankcija da se upiše u vlasništvo. To je pak u ogromnoj kontradikciji s činjenicom da je za tu transakciju morao podići kredit od 400 milijuna eura i riskirati neizvjesni sudski proces.
Hrvatske institucije upravo u neskladu Borojevićevih i Alketbijevih izjava vide temeljno uporište za tvrdnje da je Alketbi paravan za nekog ozbiljnog igrača iz Rusije, a to je upravo Krešimir Filipović.
U izjavama Miodraga Borojevića i Alketbijevu pismu sudu pojavio se značajan nesklad. Alketbi tvrdi da se za Fortenovu počeo zanimati u ljeto 2022., kada je od Miodraga Borojevića saznao da ruski Sberbank nastoji prodati svoj udjel u Fortenovi jer je pod sankcijama. Nasuprot tome, Borojević je medijima tvrdio da je Alketbi „duže vremena“ pratio Fortenovu i tražio od Borojevića savjete oko kupovine. Borojević u izjavi dva puta ponavlja da je Alketbi još 2019. godine u Moskvi pregovarao o kupovini, ali je tada cijena bila previsoka.
U svom pismu nizozemskom sudu, Alketbi uopće ne spominje ovaj detalj. Da je bio u Moskvi prije 3 godine i pregovarao, Alketbi bi valjda to i napisao sudu, umjesto što je, vrlo određeno, svoje prvo saznanje oko Fortenove smjestio u ljeto ove godine.
To je dodatno pojačalo sumnju hrvatskih institucija da je Alketbi prvi put čuo za Fortenovu ovo ljeto kada mu je Borojević pristupio i ponudio da za ruske oligarhe bude paravan, odnosno osoba koja će za njih obaviti kupnju Sberbankovih udjela u Fortenovi i kasnije, kada se situacija s ruskim sankcijama smiri, izaći iz vlasništva uz odgovarajuću novčanu naknadu.
Posao se činio sjajan, Alketbi u posao ne bi trebao uložiti niti eura i sve bi se obavilo čak i bez njegova odlaska u Moskvu. Ali sve se ubrzo počelo komplicirati, a ovaj slučaj odnedavna izazivati i interes na razini EU-a i SAD-a.
U središtu pozornosti nalazi se Krešimir Filipović, koga zbog svega navedenoga hrvatske institucije počinju svrstavati u red Putinu bliskih ruskih oligarha. Drugim riječima, Filipovića doživljavaju dijelom ekstremno bogate političko-poslovne elite, koja svoje bogatstvo duguje koruptivnoj mreži Putinova režima koja im osigurava poslove, bogaćenje i pravni imunitet, dok god podržavaju Putinov režim, financiraju njegove aktivnosti i osobne potrebe te se nalaze u uskom krugu ljudi od njegova povjerenja.
Nacional je proteklih tjedana ekstenzivno elaborirao zašto je grupa ljudi predvođena Krešimirom Filipovićem na rubu da završi na listi osoba koje krše sankcije Rusiji. Na EU sankcijskoj listi zbog ruske agresije na Ukrajinu trenutno se nalazi 1241 fizička i 118 pravnih osoba.
Ako hrvatske institucije neće ignorirati Filipovićevo kršenje sankcija, pred hrvatskim vlastima su zapravo samo dvije opcije. Prva opcija je podizanje kaznene prijave protiv Krešimira Filipovića i osoba koje su mu pomagale u cijeloj ovoj operaciji. Hrvatske institucije već raspolažu dokazima da je Saif Alketbi paravan za Filipovića. U tom slučaju radi se o kaznenom djelu kršenja sankcija sukladno Zakonu o međunarodnim mjerama ograničavanja.
Druga opcija, koja je u potpunoj ovlasti Vlade, jest na listu EU sankcija uvrstiti i Krešimira Filipovića i njegovu rusku megakompaniju Velestroj. Velestroj je građevinska kompanija koja gradi naftovode, plinovode i ostalu infrastrukturu za rusku energetsku industriju, svojevrsnu kičmu Putinova režima. Velestroj poslove dobiva ponajviše od ruskih državnih energetskih kompanija, a takve poslove, pogotovo u energetici, ne može dobiti nitko tko nije iz Putinova osobnog kruga oligarha. Zato odnedavna hrvatske institucije o Filipoviću zasad neslužbeno govore kao o ruskom oligarhu s hrvatskim državljanstvom.
Upravo zato je britanska vlada na svoju listu sankcija stavila bivšeg suvlasnika Velestroja Mihajla Perenčevića. Britanci očito nišu ažurirali svoju listu, jer je novi vlasnik Velestroja Krešimir Filipović otkupio od Perenčevića njegov udio.
Ruski oporbeni mediji Filipovićev Velestroj opisuju kao tvrtku preko koje Putinov uski krug izvlači državni novac izvan zemlje, pri čemu ističu upravo njegovu suprugu Anastasiju Rakovu
Hrvatska već ima svoje državljane na sankcijskoj listi EU-a. Radi se o Aleksandri Meljničenko, medijski poznatoj bivšoj manekenki i pjevačici koja se 2005. udala za ruskog oligarha Andreja Meljničenka. Na sankcijama EU-a završila je nakon ruske invazije na Ukrajinu, a razlog je jer je suprug prebacio dio svoje ogromne imovine na nju. Aleksandra Meljničenko ima srpsko i hrvatsko državljanstvo, jer joj je majka iz Baške Vode. Zasad nema rusko državljanstvo. Još jedan hrvatski državljanin na sankcijskoj je listi EU-a.
Radi se o Grigoriju Berezkinu kojeg EU na sankcijskoj listi opisuje kao vodećeg ruskog poduzetnika i „pouzdanika“ Vladimira Putina. Berezkin je na čelu ESN Grupe s portfeljem ulaganja u razne industrije, uključujući medije, energetiku, infrastrukturu, IT, prirodne resurse i petrokemijski sektor. Uz hrvatsko, ima i rusko državljanstvo.
Krešimir Filipović, koji po svim elementima odgovara karakteristikama tipičnog ruskog oligarha, problem s EU putovnicom nije morao rješavati naturalizacijom u nekoj od država EU-a, jer je imao sreću da je rođenjem već imao EU državljanstvo.
Uz to, Filipovićeva supruga je ruska državljanka Anastasia Rakova, zamjenica gradonačelnika Moskve Sergeja Sobjanina, koji je također pod sankcijama EU-a. Upućeni kažu da svoj poslovni i financijski uspon, odnosno ulazak u uski krug osoba od Putinova povjerenja, Filipović duguje upravo njoj. Ona je ta karika koja spaja Filipovića s ostalim Putinovim oligarsima i koja za njega dogovara poslove i lobira u vrhu ruske politike. Ruski oporbeni mediji Filipovićev Velestroj opisuju kao tvrtku preko koje Putinov uski krug izvlači državni novac izvan zemlje, pri čemu ističu upravo njegovu suprugu.
Ako je cijelu operaciju sumnjive prodaje Sberbankovih udjela i kršenja EU sankcija vodila Filipovićeva supruga, sigurno se ne bi previše propitivalo treba li je staviti na sankcijsku listu. Međutim, iz nekog zasad nepoznatog razloga, Filipović je i dalje jedan od rijetkih ruskih oligarha, izravno vezan uz najuži Putinov krug, koji i dalje nije ni pod kakvim sankcijama.
‘I premijer je neizravno potvrdio da u slučaju prodaje Sberbankovih udjela u Fortenovi arapskom investitoru postoje ozbiljne sumnje da je stvarni kupac neka treća strana. Ta treća strana je bliska Putinu’
Izvor blizak Vladi Nacionalu je izjavio kako čak ni bojazan za daljnji nastavak poslovanja poduzeća u Hrvatskoj kojih je Krešimir Filipović suvlasnik nije dobar argument, jer se sankcijama EU-a ne blokira poslovanje poduzeća, nego se sankcioniranoj osobi onemogućuje raspolaganje tom imovinom i izvlačenje novca, a poduzeće nastavlja normalno poslovati neovisno o vlasniku.
Sličan slučaj u Hrvatskoj se već zbio dok je tvrtka Đuro Đaković TEP bila u vlasništvu sankcioniranog Alekseja Mordašova, pa je tvrtka nastavila normalno poslovati, s tim da je uspostavljen sustav kontrole i nadzora prema vlasniku koji je praktično izvlašten što se tiče njegovih prava u TEP-u.
Izvor blizak Vladi Nacional je upozorio na još jedan detalj – moguće posljedice ovog slučaja na Fortenovu ako bi nizozemski sud prihvatio kupoprodaju kao legalnu. Naime, Sberbankov udio u Fortenovi od 500 milijuna eura, arapski investitor Saif Alketbi kupio je na popustu za 390 milijuna eura, i to kreditom Gazprombanka. Ta banka je pod američkim i britanskim sankcijama, što bi značilo da ta imovina i dalje treba biti blokirana kao i sada. Ako to ne bi bio slučaj, to bi značilo kršenje sankcija SAD-a, što bi značilo da bi Fortenovi bilo blokirano bilo kakvo poslovanje s američkim tvrtkama ili državljanima, koji bi poslovanjem s Fortenovom riskirali zatvorske kazne.
Nizozemskom sudu odlučivanje o ovom slučaju mogla bi donekle olakšati i izjava premijera Plenkovića od 30. studenoga, kada je rekao:
„Nema teoretske šanse da je onaj koji se deklarira kao kupac netko čiji je to stvarni novac. To je i najneinformiranijem promatraču jasno. Zato kažem da to treba ispitati niz institucija.“ Dakle, i premijer je neizravno potvrdio da u slučaju prodaje Sberbankovih udjela u Fortenovi arapskom investitoru postoje ozbiljne sumnje da je stvarni kupac neka treća strana. Ta treća strana je očito bliska Putinu jer je Sberbankovu imovinu od 500 milijuna eura dobila uz popust od 110 milijuna eura i još uz kredit Gazproma. I ta okolnost potvrđuje sumnje da iza cijele kupnje stoji Krešimir Filipović. Zato je u svemu tome dodatno čudno zašto Plenković i dalje oklijeva zatražiti od hrvatskih institucija žurno djelovanje i uvrštenje Krešimira Filipovića i njegove grupe na listu osoba koje krše sankcije Rusiji.
Nacional.hr