Petnaestogodišnji Elmir S. iz Bosanske Krupe nije bio neko ko je „odranije bio poznat policiji“, ali su policajci u ovom krajiškom gradu, očigledno i na žalost, bili poznati njemu! Iz nekog, za sada neobjašnjivog razloga, taj je „mlađi maloljetnik“ u ranim noćnim satima ušetao u lokalnu policijsku stanicu i hladnokrvno, nožem, usmrtio policajca Ozrena Marana i teško ozlijedio njegovog kolegu Avdu Hasanovića.
U pravu je sarajevski profesor Vlado Azinović, najsistematičniji i najakribičniji analitičar globalne terorističke scene, kada zločin u Bosanskoj Krupi dovodi u korelaciju sa drugim sličnim primjerima u Evropi i svijetu, u kojima se posljednjih godina kao izvršitelji pojavljuju „neki novi klinci“ starosti između 13-15 godina. Ta populacija, koju teoretičari nazivaju „tik-tok teroristima“ uključena je u niz terorističkih napada posljednjih godina širom svijeta. Elmir S., se generacijski uklapa u taj trend, a iz onoga što je procurilo u javnost nakon njegovog svirepog napada na policijsku stanicu, vidljivo je da se veoma dobro, često, gotovo opsesivno koristio suvremenim komunikacijskim alatima, društvenim mrežama.
NJIHOVI I NAŠI TERORISTI
Ono, međutim, što zvjerstvo „mlađeg maloljetnika“ iz Bosanske Krupe čini „autohotonim“, gotovo prepoznatljivim, jedinstvenim činom terorističkog rukopisa u Bosni i Hercegovini jeste izbor mete: policijske stanice i zaposlenih u njoj. Odnosno, u širem smislu, neprijateljstvo prema institucijama i osobama koji nose uniforme, policijske, ili vojne, koji, dakle, simboliziraju državu, red, poredak i sigurnost u njoj. Nije poznat motiv napada na policijsku stanicu u Bosanskoj Krupi, to tek treba da se utvrdi, ali je zato moguće detektirati potencijalne uzore, ili (ne)posredne inspiratore Esmira S.
Od ranih postdejtonskih dana policijske stanice i profesionalni policajci su predstavljale najčešći „izazov“ za teroriste, kako strane, tako i njihove domaće sljedbenike. U jesen 1997.godine auto-bomba parkirana ispred policijske stanice u Mostaru raznijela je čitav kvart, a organizator tog zločina Ahmed Zuhair Handala utekao je iz Bosne i Hercegovine, pričalo se, uz podršku dijelova vlasti u Sarajevu. U to vrijeme je u Travniku eksplozivna naprava ispred policijske stanice usmrtila policajca Antu Veljana. Osumnjičeni su i suđeni bili lokalni pripadnici vehabijske zajednice, ali su na kraju oslobođeni u nedostatku dokaza.
Policijska stanica u Bugojnu bila je u ljeto 2010. meta stravičnog terorističkog napada čiji je glavni organizator bio Haris Čaušević, u tom gradu poznatiji po nadimku Oks. U eksploiziji bombe razorne moći poginuo je policajac Tarik Ljubuškić a teško ozlijeđena njegova kolegica Edina Hindić. Javnost je nekoliko dana kasnije svjedočila o otvorenom sukobu Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH i Almira Džuve, tadašnjeg (i aktuelnog) direktora Obavještajno-sigurnosne službe (OSA-e). Džuvine ocjene da je riječ o terorističkom aktu jednog agresivnog vjerskog fanatika, Izetbegović je relativizirao tvrdnjom da je glavni počinitelj Čaušević, „zaludjeli muzičar“. Čauševića je Sud Bosne i Hercegovine osudio na 35 godina zatvora.
I policajac Mirsad Velić teško je ranjen u terorističkom napadu na ambasadu Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu kojeg je u proljeće 2011, izveo Mevlid Jašarević. Jašarević, državljanin Srbije, osuđen je na 15 godina zatvora a u završnoj riječi je kazao da se nada da će neki drugi mladići nastaviti ići njegovim putem.
Četiri godine kasnije, u aprilu 2015. godine u policijskoj stanici u Zvorniku Nedim Ibrić je usmrtio jednog policajca, Dragana Đurića, a ranio dvojicu njegovih kolega prije nego što je i on ubijen.
U novembru iste godine, u napadu na Kasarnu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine u Rajlovcu, Enes Omeragić, pripadnih radikalne islamističke zajednice, ubio je vojnike Oružanih snaga BiH Armina Salkića i Nedeljka Radića. Nakon što je policija okružila kuću u kojoj je stanovao, Omeragić je počinio samoubistvo. Od tada, pa sve do prije dva dana u Bosni i Hercegovini nije bilo kaznenih djela sa terorističkom pozadinom.
ŠTA JE SKRIVILA POLICIJA?
Tužiteljstvo Unsko-sanskog Kantona je napad na policajce u Bosanskoj Krupi promptno kvalificiralo kao akt terorizma, nakon čega su po naredbi Suda BiH u čijoj je nadležnosti to kazneno djelo, uključene državne sigurnosne agencije, Agencija za istrage i zaštitu (SIPA) i Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA). Njihovi pripadnici su dan nakon zločina, pritvorili osam muškaraca iz Krupe osumnjičenih da bi mogli biti u vezi sa krvavim napadom Esmira S. na policiju.
Teško je bez stručnog vještačenja i službene potvrde nadležnih institucija uzimati i tumačiti autentičnost poruka i korespodenciju koju je maloljetni ubica, navodno, distribuirao sa svog profila na društvenim mrežama. Mnoge od tih poruka su zbunjujuće, a neke i opominjuće. Pored tvrdih antievropskih i antijevrejskih stavova, u tim porukama Esmir S. optužuje policiju i za „ubistvo šejha Jusufa Barčića“. Šejh iz Kalesije Barčić, samozvani lider vehabijske zajednice u Bosni i Hercegovini je preminuo („preselio“) 2007. godine, dakle dvije godine prije rođenja maloljetnika iz Bosanske Krupe. Oko njegove smrti nikada nije bilo nikakvih kontroverzi: podlegao je od povreda zadobijenih nakon što se svojim automobilom pri velikoj brzini zabio u stub ulične rasvjete u Tuzli. Mjesecima prije te nesreće, Jusuf Barčić je imao „probleme“ sa policajcima kojima je dosljedno odbijao predočiti svoju vozačku dozvolu jer ne priznaje civilne institucije vlasti. „Samo Allah meni može odobriti da vozim auto“, više puta je ponavljao. Jedina nepoznanica u vezi sa njegovom smrću bila je da li je riječ o nesretnom slučaju, ili samoubojstvu.
Naknadno stvaranje kulta „mučenika Jusufa Barčića“, tobožnje žrtve policijskog zuluma, i „šopanje“ tom pseudomitologijom maloljetnih sljedbenika, može imati samo jednu funkciju, odnosno motiv: induciranje kod njih ratoborne mržnje prema policajcima i institucijama pravne države pretvarajući ih u metu, odnosno „prirodne neprijatelje“!
U Bihaćkoj Krajini, odnosno na teritorijama koje je kontrolirao Peti korpus Armije Bosne i Hercegovine tokom agresije na BiH nije bilo stranih boraca, mudžahedina. Njihov dolazak u Krajinu desio se nakon Daytonskog sporazuma prema čijim su ultimativnim odredbama svi strani borci morali napustiti Bosnu i Hercegovinu za šezdeset dana. Jedna veća grupa mudžahedina, njih nekoliko desetaka, početkom 1996.godina napustila je zemlju na graničnom prelazu u Hercegovini, da bi ubrzo preko graničnog prelaza Izačić ušla u Unsko-sanski Kanton. Dolazak nezvanih stranih gostiju nije oduševio komandu Petog korpusa, međutim, moćna SDA-ovska civilna vlast ih je radosno prigrlila. Bila je to, prema tvrdnjama upućenih, jezgra svih kasnijih radikalnih islamističkih struktura, kampova, paradžemata…koji je premrežiti ovaj dio Bosne i Hercegovine u narednim decenijama.
VEHABIJSKI MISIONARI U BIH
Kada je početkom 2002.godine tadašnji direktor Federalne Obavještajno-sigurnosne službe (FOSS) Munir Alibabić posjetio Alžir sa namjerom da uvjeri tamošnju vlast da prihvate šestoricu svojih državljana (famoznu „Alžirsku grupu“) domaćin, šef obavještajnog sektora i najmoćniji čovjek te afričke države ga je učtivo odbio uz uvjerljivo obrazloženje: „Mi takvih osoba u našim zatvorima imamo nekoliko desetina hiljada i novi, koji bi nam došli iz Bosne nam ne trebaju“.
Nakon toga, sjećao se kasnije Alibabić, alžirski moćnik je gotovo sažaljivo kazao gostu iz Sarajeva: „Za razliku od Alžira gdje se obračunavamo sa sirovim, okrutnim teroristima, vama su poslani ozbiljni, sofisticirani, obrazovani ljudi, misionari, čiji je zadatak da šire mrežu suradnika i svog malignog utjecaja među lokalnim stanovništvom…“.
Četiri godine kasnije, 2006. jedan od vodećih islamskih mislilaca u Bosni i Hercegovini, akademik Rešid Hafizović u „Oslobođenju“ je objavio alarmantan tekst pod naslovom „Oni dolaze po našu djecu“. Hafizović je konstatirao da su “nakon čečenskih muslimana, kao tradicionalnih muslimana, sa zavidnom duhovnošću i literaturom, bosanskohercegovački muslimani danas druga značajna meta vehabizma u ovom dijelu svijeta“. Zaključak je bio nedvosmislen i na rubu očajničkog vapaja: „Oni su došli po našu djecu, došli su da uzmu krvavi danak, da nam uzmu srce i dušu kao plaću za mrvice koje su nam donosili sumnjivi humanitarci sa posljednjim, nečasnim namjerama“.
Reakcije na tekst akademika Hafizovića su bile burne i predvidive: od njega se ogradio Rijaset Islamske zajednice BiH, a na društvenim mrežama i drugim komunikacijskim kanalima vehabijske provenijencije mu je prijećeno brutalnom odmazdom…
Rekosmo da nije uputno donositi preuranjene zaključke dok još traju istražne radnje o zločinu koji se desio u Bosanskoj Krupi. Nakon što one budu okončane valjda budemo bliže saznanjima o pozadini napada „našeg djeteta“ na policijsku stanicu, kao i odgovornost onih koji su Elmiru S. mržnjom zarobili „dušu i srce“…
Slobodnabosna.ba