“Na sastanku rukovodstva često puta je ponavljano da naša organizacija pored političkog karaktera ima i vaspitno-borbeni karakter i teroristički karakter, da su četvorica (Biber, Kajtaz, Fazlibegović, Pločo) govorili da članove organizacije treba privikavati na praktične zadatke, naprimjer hvatanje veze pomoću lozinke, dežuranje po ulicama u cilju praćenja nekoga lica na koje je namjeravamo izvrši prepad radi oduzimanja oružja. Ovo dežuranje imalo je za cilj pronalaženje pogodnih mjesta za izvršenje prepada.”
Ovo je istražiteljima nakon hapšenja i tokom zatvorskog ispitivanja kazao Nusret Fazlibegović, student iz Mostara, jedan od četvorice pripadnika organizacije Mladi Muslimani koji su tokom 1949. godine osuđeni na smrt zbog, kako je glasila presuda, nasilnog pokušaja rušenja državnog poretka u FNR Jugoslaviji. Pored njega, na smrt su tada osuđeni Hasan Biber, Halid Kajtaz i Omer Stipac. Još 10-ak članova Mladih Muslimana osuđeno je na višegodišnje zatvorske kazne.
Fazlibegovićev iskaz (priznanje), kao i svjedočenja drugih aktera nalazi se u obimnom dokumentu “Mladi Muslimani – Materijali o terorističkoj organizaciji” koju je početkom 50-ih godina prošlog vijeka sačinio bosanskohercegovački ogranak UDBA-e (Uprava državne bezbjednosti). Zanimljiva je sudbina ovog povjerljivog materijala tokom posljednjih tridesetak godina. Njega su iz arhiva Službe državne bezbjednosti (SDB) Bosne i Hercgovine, uz čitavu kolekciju slične povjerljive građe, otuđili i u Hrvatsku prebacili neki od ključnih ljudi Službe hrvatske nacionalnosti. Za razliku od nekih drugi tajnih dosijea, poput spiska suradnika UDBA-e koji su ukoričeni u više tomova enormno komercijalnih knjiga, ovaj materijal je ostao gotovo nepoznat javnosti. U Hrvatskoj je on bio nedovoljno interesantan, bio je irelevantan za javno publiciranje. Za bošnjačke vlasti u Bosni i Hercegovini, idejno i familijarno povezane sa Mladim Muslimanima, neki njegovi dijelovi su se činili previše “indiskretnim”, odnosno kompromitirajućim budući da se nisu uklapali u nasilno romantiziranu, nekritičku javnu sliku kakva se od uspostave demokratskog poretka početkom 90-ih godina u BiH gradila o organizaciji Mladih Muslimana. Tako su se nakon komunističkog perioda u kojem je organizacija Mladi Muslimani bila bez izuzetaka kriminalizirana i sotonizirana, a njeni članovi prokazivani (i suđeni) kao fašisti, teroristi, fundamentalisti… u 90-im godinama ta slika potpuno promijenila. Mladi Muslimani su tako postali “jedini pravi antifašisti” (tvrdnja predsjednika te organizacije Edhema Bakšića), odnosno ljudi “čija je borba čista kao što može biti borba idealiste koji je za svoj narod dao sve što ima”, kako piše u jednom panegiričkom članku.
.jpg?resize=696%2C602&ssl=1)
Dokument iz 1950-ih koji nikome nije od koristi
LOV NA “UNIFORMISANA LICA”
Jedan od tih “mladomuslimanskih idealista”, student Nusret Fazlibegović, nakon hapšenja u proljeće 1949. godine istražiteljima je govorio zavjereničkim planovima i akcijama grupe kojoj je pripadao. Nije bio jedini, međutim se njegov iskaz tretirao kao najkompletniji i sa aspekta tužiteljstva najautentičniji oslonac optužbe protiv njega i ostatka organizacije.
“Na jednom sastanku u jesen 1948. nas četiri smo zaključili pored goreg navedenog da se iznalaze mogućnosti za pronalaženje oružja koje je bilo potrebno organizaciji radi dizanja ustanka sa ciljem obaranja postojećeg državnog uređenja FNRJ. Ovdje je dolazilo u obzir praćenje oficira JNA i drugih naoružanih lica na koje bi vršili prepade, ista likvidirali i oduzimali im oružje”, ispričao je Fazlibegović.
Dodao je da je on “dao zadatak Muftić Hilmiji da ispita koji bi članovi mogli doći u obzir za vršenje ovakvih zadatak”.
Nastavio je: “Uoči nove 1949. godine dao sam zadatak Muftić Hilmiji da organizira dvije, ili tri grupe članova organizacije i da sa tim grupama obilazi ulice u Sarajevu i u pogodnom trenutku izvrši prepad na nekog pijanog oficira, ili milicionera sa ciljem da se dočepa njihovog oružja. U ovoj akciji su učestvovali Muftić, Šeta Nazif, Serdarević Hajrudin, Hasib Branković, Imamović Alija, Mutapčić Besim, Trtak Hasan…
…Nakon kraćeg vremena Muftić mi je predložio da bi dobro bilo da napadamo nekoga u cilju oduzimanja oružja. Ja sam prihvatio ovaj prijedlog i on je sa Serderović Hajrudinom, Šeta Nazifom i Branković Hasibom otišao jedno večer na izvršenje zadatka. Sutradan me je izvijestio da nisu ništa učinili jer od oficira i milicionera te večeri nije niko prolazio.”
Faksimil dokumenta “Mladi Muslimani – Materijali o terorističkoj organizaciji”
KAMA-SUTRA
U citiranom dokumentu UDBA-e se navodi kojim su oruđem i oružjem raspolagali članovi ove grupe. Uglavnom se radilo o kamama koje su neki od članova Mladih Muslimana sami pravili u radionicama fabrika u kojim su bili zaposleni. Neki od uhapšenih tokom istrage su priznali da su pored napada na uniformisana lica, vojnike i policajce, planirali likvidaciju “domaćih izdajnika” – suradnika UDBA-e unutar vlastitih redova. Jedan od takvih bio je Sulejman Kemura, tadašnji direktor Medrese. Kako navodi Sead Trhulj u knjizi “Mladi Muslimani”, Kemura, koji je dvije decenije kasnije bio i reisul-ulema Islamske zajednice, je “uhvatio kod jednog đaka neke letke i proglase organizacije Mladi Muslimani i o tome obavijestio UDBA-u, ova je dječaka odmah uhapsila i podvrgla ispitivanju”.
Nusret Fazlibegović dalje je govorio da je “u februaru 1949. dao zadatak Muftiću da sa trojicom članova koje drži na vezi koji su učestvovali u akcijama poveže se preko lozinke sa Arpačić M. koji će ih čekati na dogovorenom mjestu. (Ne sjećam se gdje je bilo to mjesto) On ih je uputio da potom odu u Logavinu ulicu i da napadnu policijsku patrolu, da ih onesposobe i razoružaju. Išli su na ovaj zadatak naoružani kamama, ali patrole nije bilo“.
“Koncem marta ponovo sam dao zadatak Muftiću da prati oficire koji nose kožne kapute čizme i oružje, te da ih napadnu, te da ako bude potrebno i da ih likvidiraju radi sprječavanja provale. Muftić me izvijestio da su pratili jednog oficira u okolini Vidikovca, ali da ih je on primijetio i sakrio se u jednu novogradnju…”, kazao je u istrazi Fazlibegović.
Njegov iskaz se u značajnoj mjeri poklapao sa priznanjem drugih optuženih u procesu Mladim Muslimanima.
Faksimil dokumenta “Mladi Muslimani – Materijali o terorističkoj organizaciji”
BRUTALAN ODGOVOR REŽIMA
Kako je naveo Sead Trhulj u svojoj knjizi, ključni događaj nakon kojeg je država pokrenula sav raspoloživi represivni aparat, odvijao se tokom dva dana, 20-21. februara 1949. godine kada je održan sastanak najužeg rukovodstva Mladih Muslimana u kući jednog od njihovih lidera, Hasana Bibera u Sarajevu. Na tom skupu se raspravljalo o stanju i budućnosti Organizacije, programu rada u vremenu koje dolazi. Kako je kasnije kazao jedan od učesnika “kritizirani su članovi Orgnizacije koji su posjećivali igranke, pozorišne predstave…” i druge sadržaje nespojive sa islamskom tradicijom i muslimanskim običajima.
Govorilo se i o prodoru komunističkih tajnih službi i ubačenim “krticama” u njihove redove.
Prema riječima Nusreta Fazlibegovića bilo je govora i o formiranju ustaničkih odreda koji bi bili aktivirani u “momentu sukoba Sovjetskog Saveza sa Zapadom”.
“Organizacija je tada gledala na našu zemlju kao satelite SSSR-a”, kazao je tokom istrage. “Sem toga računalo se je da će u slučaju sukoba na teritoriji FNRJ biti ustaničkih formacija i drugih reakcionarnih formacija (četničkih i ustaško-križarskih…) Pripadnici organizacije Mladi Muslimani koji su se bili zatekli u JNA u slučaju sukoba sa zapadnim silama trebali bi se predavati i tražiti da se prebace ustaničkim jedinicama iza fronta JNA. Ja sam Stupca pitao da li o programu ‘ustaničkih odreda’ zna ‘vrhovno vodstvo’ organizacije. Dobio sam odgovor da je ono upoznato, a da su ti projekti ponikli u Hercegovini ne kazavši mi od koga. Nije mi ni sad poznat razlog zbog čega mi je (Omer) Stupac ovo povjerio, jer u vezi sa ovim nisam dobio nikakav zadatak. Možda me htio ohrabriti kako bi i radu bio agilniji…”
Podsjetimo, da se sve ove aktivnosti Mladih Muslimana, čiju terorističku prirodu ni dobro upućeni Sead Trhulj u svojoj studiji ne dovodi u pitanje, odvijaju u vremenskom periodu kojeg je u FNRJ obilježio historijski sukob njenog rukovodstva sa Sovjetskim Savezom i ostalim zemljama Varšavskog pakta koji se rasplamsao nakon donošenja rezolucije INFORMBIRO-a u junu 1948. godine. Komunistički režim Josipa Broza Tita se tih godina, pa i kasnije nemilosrdno obračunao sa hiljadama vlastitih uglednih članova za koje se sumnjalo da su agenti, ili simpatizeri Staljinovog SSSR-a. Nezamislivo je da se drugačije, manje represivno, ta vlast mogla odnositi prema pripadnicima Mladih Muslimana koji su, amaterski kovali svoju antirežimsku zavjeru, računajući na podršku “Zapada”. Titov režim je, suprotno diletantski nezrelim “procjenama” rukovodstva Mladih Muslimana tih godina imao veliku podršku Zapada i primao svaku vrstu pomoći tokom izolacije, pritisaka, pa i oružanih provokacija u kojima je poginulo hiljade pripadnika JNA na granicama sa zemljama Varšavskog pakta.
(Uzgred, nije poznato da su “Mladi Muslimani” koji su tokom Drguog svjetskog rata djelovali u okviru “El Hidaje” pripremali ili izveli ijednu nasilnu akciju protiv vlast Nezavisne države Hrvatska koja, također, nije bila demokratska, nego rasistička i genocidna.)
IZETBEGOVIĆ: “AMATERI PROTIV PROFESIONALACA”
U knjizi “Robije Alije Izetbegovića” koju je napisao zajedno sa Mustafom Spahićem, Fikret Muslimović, njegov dugogodišnji suradnik i savjetnik, osvrće se na odnos komunističkih vlasti prema pokretu Mladi Muslimani nakon 1945. godine.
“…Sa ciljem da se u korijenu uništi organizirano djelovanje tog ideološkog protivnika, OZNA je od Komunističke partije kojoj je služila dobila zadatak da uništi ‘Mlade muslimane’ i to strogim represivnim mjerama koje su eskalirale čak u likvidacije mladomuslimanskih aktivista, iako je njihov rad bio humanitarnog i odgojnog karaktera, bez ambicije u smislu političke konkurencije vladajućoj Komunističkoj partiji“.
Sve da autor ove konstatacije nije nekoliko decenija bio visokorangirani oficir Obavještajno-bezbjedonosnog aparata JNA (“koji je služio Komunističkoj partiji”), navodno čak i delegat na posljednjem Kongresu SKJ, ona (bi) bila netačna, bespredmetna produkt sveprisutnog licemjernog revizionizma. Bilo bi zanimljivo da Muslimović objasni kakva je razlika između metoda koje je prema “unutrašnjem neprijatelju” koristila OZNA 1949. i onih koje je Kontraobavještajna služba JNA (KOS) u kojoj je bio visoki oficir tokom 80-ih godina prošlog stoljeća primjenjivala prema “albanskim iredentistima” i “kontrarevolucionarima”. Desetine oficira i vojnika JNA je tih godina je hapšeno i suđeno godina u akcijama kodnog naziva “Zlatar 1” i “Zlatar 2” u kojima je snažan doprinos dao i kasniji savjetnik familije Izetbegović i miljenik umnih glava u Islamskoj zajednici BiH. Jedna od najpoznatijih žrtava tih progona bio je kapetan JNA Naim Malloku, koji je robijao u Foči sa Alijom Izetbegovićem.
Mnogo realniju ocjenu teških događaja iz 1949. godine, hapšenja, suđenja Mladim Muslimanima dao je sam Alija Izetbegović u pomenutoj knjizi “Mladi Muslimani” Seada Trhulja. Izetbegović je u vrijeme tih dramatičnih događaja iz 1949 godine bio u zatvoru. Kasnije je govorio da “nikad ne znate šta je dobro, a šta loše u životu. Da nisam bio zatvoren 1946. godine, što smo ja i moji smatrali velikom nesrećom, izgubio bih glavu 1949. godine. To je prilično sigurno jer na mjestu u organizaciji pošto sam uhapšen mene je zamijeno rahmetli Hasan Kajtaz-osuđen je na smrt i strijeljan, u oktobru 1949. Rani odlazak u zatvor spasio mi je život”.
Govoreći o procesu Mladim Muslimanima iz 1949. godine i svemu što mu je prethodilo, Alija Izetbegović je rekao “da protiv komunističkog sistema nijedna ilegalna organizacija nije imala šansi. Jer komunisti su stari ilegalci, oni su sve to znali…”
Mladi Muslimani su, po njegovom mišljenju bili “amateri” koji su planirali sukob sa režimskim profesionalcima. “Mi smo se sudarili sa pokretom koji je sav bio zasnovan na konspiraciji. I naravno da ništa nije prolazilo.”
Upitan o pripremama Mladih Muslimana za oružanu pobunu protiv vlasti, Izetbegović je odgovorio: “Što se tiče oružja, kasnije sam saznao da je bilo ljudi koji su jednostavno u svojoj nestrpljivosti savjetovali organizaciji da krene u nasilne metode borbe. Bilo je puno više onih koji su se protivili tome…Vladajuće stanovište je bilo da proglase kompletnu organizaciju terorističkom što on sasvim sigurno nije bila. Iako je bilo nekih terorističkih ideja, one se nikada nisu realizirale.”
Priznao je i da su se teroristički planovi manifestirali “možda jedino tu i tamo, u skupljanju oružja, ali u vrlo malim količinama, jer to kao metoda borbe ne bi nikada moglo da zaživi u organizaciji… Komunisti su pokazivali to oružje na procesu, ali nisu nikada mogli da navedu nijedan teroristički napad…”
Sanad Avdić / Slobodnabosna.ba