Napadi na visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Cristiana Schmidta od strane bošnjačkih nacionalista u Sarajevu na prestaju. To je već prešlo u harangu i nalazi se u fazi metastaze i nacionalističkog ludila poput onog kojeg su premanjemu ispoljili srpski mediji pod kontrolom Milorada Dodika.
TO NIJE NAŠ RAT
Svakodnevno se na društvenim mrežama objavljuju video uratci koje nastaju u „gluhim sobama“ obavještajnog bošnjačkog podzemlja na kojima se Bošnjaci podsjećaju na inkivizitorsku mržnju koju su evropske zemlje ispoljile prema njima u vrijeme agresije na BiH. Najeklatantniji prijmer „križarske zavjere“ protiv Bošnjaka jeste uvođenje „embraga“ na oružje tokom agresije. To uspoređuju sa obilatom podrškom u naroužanju zapadnih zemalja Ukraini. Aktuelnu politiku međunarodne zajednice prema Bosni iHercegovini najčešće kvalificiraju „palestinizacijom“ njihove zemlje.
Slični se stavovi mogu pročitati i na arapskim portalima kad je u pitanju odnos zapada prema invaziji Rusije na Ukrajinu. Najnoviji primjer je diverzija na Krečkom mostu u Krimu od strene Ukrainica što su euforično pozdravili zapadni mediji. Da su takvu diverziju napravili Palestinci uslijedile bi gromoglasne osude palestinskog divljaštva i “terorizma”.
Iako je u stvarnosti palestinski otpor danas daleko skromniji opet nailazi na osudu zapada. Palestinci trebaju samo ispaliti raketu kućne izrade ili lansirati “zapaljivi balon”, obično neučinkovito iz svog kafeza u Gazi, gdje ih godinama opsjedaju njihovi izraelski progonitelji, navukli bi bijes Izraela i zapadnih sila koji tvrde da čine “međunarodnu zajednicu”.
Za zapad je ukrajinski otpor ruskoj “neisprovociranoj agresiji” herojski, dok je otpor Palestinaca izraelskom nasilju – koji se uvijek predstavlja kao samoobrana – terorizam! Ima još radikalnijih komparacija na ovu temu kao što je osuda ruskog granatiranja Kijeva u odnosu na podršku bombadiranja Iraka gdje i po pravilu stradvaalo mnogo više civila.
BAJRAKTAR EUROFOBIJE
Vjerovatno zbog svega toga danas se većina islamskih zemalja drži na distanci kad je u pitanju rat u Ukrajini. Pojednostavljeno rečeno islamski svijet na to gleda kao (među)kršćanski sukob, odnosno seKtaški rat slavenskih katolika i pravoslavaca. Vlade islamskih zemalja poučene iskustvom povijesti iz ranijih ratova (1. i 2. sv. rat) koje je pokrenula Evropa, drže se po strani iščekujući takvu mogućnost kao ishod rata u Ukrajini. Naprosto ne žele biti uvučene u Treći svjetski rat koji nije njihov.
Ovakva politika nikako ne odgovara Bosni i Hercegovini čija sudbina možda ovisi o ishodu rata u Ukrajini. Ako bi, ne daj Bože, nešto krenulo po zlu, od moguće eskalacije sukoba Rusije i zapada na Balkan, Bošnjaci bi se tek tada našli u „neobranom grožđu“. Ovakva nomenklatura vlasti u islamskom svijetu skoro uopće ne pokazuje interes za zaštitom muslimanskih manjina u svijetu, što se vidi na primjerima genocida na Uygurima, Rohindžama i indijskim muslimanima. Osim panislamističke retorike koju je, ruku na srce, najvišei upotrebljavao Racep tayip Erdogan, skoro nijedan drugi islamski vladar se nije oglašavao o stradanjima muslimama. Možda je najveći uspjeh politike Alije Izetbegovića bio ujedinjenje islamskog svijeta kad je bila u pitanju agresija na Bosne i Hercegovine. Danas bi se Bošnjaci mogli pouzdati samo na Tursku, koja je i nominalno predstavnik islamskih zemalja u PIC-u. Ali, ponašanje i politika Erdogana prema Vladimiru Putinu danas im više odmaže nego pomaže Bošnjacima. Pa šta, onda, hoće Bošnjaci? Kud su krenuli i gdje su prispjeli? Baš zbog „bratksog saveza“ sa Erdoganom Bakir Izetbegović je „spalio sve lađe“ iza sebe na islamskom istoku, a Željko Komšić, kao bajraktar eurofobije, poveo Bošnjake u otvoreni sukob sa zapadom. Taj sukob je unaprijed izgubljena bitka, ali njen ceh će platiti primarno Bošnjaci.
Thebosniatimes.ba