Site icon Insajder.media

Iseljavanje stanovništva – pa bar smo tu vodeći u svijetu

U Prozoru je otkriven spomenik ‘Ramskom gastarbeiteru’, umjetnika Petra Dolića. I to je već drugi sličan, spomenik sjećanje na mnoge očeve i sinove koji su bili primorani napustiti obitelji,domove, kako bi naporno radili i zaradili za bolji život.

Već prije deset godina u Tomislavgradu je postavljen spomenik ‘Duvanjskom gastarbeiteru’, prizor koji ne zaboravljaju mnoge obitelji – otac, majka, dječak i djevojčica zagrljeni na rastanku.

“Puno djece, a siromaštvo”

Obitelj se rastaje, ispraćaju oca i supruga ‘gastarbeitera’. Na ovom spomeniku piše: “I u to vrime jadni svit krenu u bili svit”. U jednoj rečenici sažeta sva životna patnja i bol nekadašnjih ljudi ovoga kraja.

I u Prozoru spomenik slične poruke – muškarac, pogleda uperenog negdje u daljinu, sjedi na koferu i čeka prijevoz za “bauštelu”.

“Svoj” spomenik otkrili su nekadašnji ‘gastarbeiteri’, danas najstariji umirovljenici, Ivan Sabljić i Ante Bilić, a došli su i mnogi koji su svoj životni vijek proveli u Njemačkoj.

Ivan Sabljo (lijevo) i Ante Bilić na radu u inozemstvu ukupno su proveli više od 50 godina

“Otišao sam u Njemačku iz potrebe. Puno djece, a bilo siromaštvo. Moraš ići i gotovo. I dobro je i da se i to moglo. Namučio sam se, naradio sam se, naplakao sam se, ali zadovoljan sam, stekao sam mirovinu i vratio sam se kući. Moglo se zaraditi, ali trebalo se raditi. Ovaj spomenik naša je povijest koju pamtimo”, kaže za Deutsche Welle Ante Bilić, najstariji ‘gastarbeiter iz ovog kraja koji je u Njemačkoj radio 18 godina.

I Tadija Vladić, danas umirovljenik, prisjeća se kako je, zajedno s prijateljima otišao u Austriju na rad. Njegove riječi pokazuju masovnost odlazaka. “Jure Brekalo, Marušić Ante, Jago Šitum i ja otišli smo za Austriju gdje sam radio 17 godina, a u Njemačkoj tri i pol. Nije mi bilo teško, radilo se”, govori i Tadija Vladić, ali ne propušta nadodati da je i njegov najmlađi sin nedavno otišao na rad u Njemačku. Ostala dvojica, kako kaže, ne žele.

​​​​​​​​Ivan Sabljo je namjeravao raditi pet-šest godina, zaraditi nešto i vratiti se kući, a ostao je 33 godine

“Najviše su mi nedostajala moja djeca i žena”

Daleke 1965. u Austriju je otišao Ivan Sabljo, a uskoro potom u Njemačku, u Rustenburg kod Stuttgarta, gdje je radio čak 33 godine.

“Došao sam sa namjerom ‘hajde, radit ću pet-šest godina, zaraditi nešto i vratiti se kući’. Imao sam sedmero djece i ostao 33 godine, a kući se vratio 2002. godine. Prvih dana bilo je loše, nije se znao jezik, ali ubrzo je sve bilo u redu”, prisjeća se nekadašnji ‘gastarbeiter’.

O životu i radu na “bauštelama” danas govore s osmijehom i nazdravljajući ramskom šljivovicom. Ali i otkrivaju svoju ‘slabu stranu’, nježnost koju, čak i danas, često nije “prihvatljivo” pokazati.

“Najviše su mi nedostajala moja djeca i žena”, kaće ovaj 91-godišnjak.

Upravo gastarbeteri značajno su doprinijeli razvoju.općine Prozor-Rama

Od kasabe do kuća s kupaonicama i kuhinjama

Dijete ‘gastarbeitera’ koji su potražili bolji život u Njemačkoj je i načelnik općine Prozora-Rame, dr. Jozo Ivančević.

“U ovim našim krajevima oduvijek se teško živjelo. Odlasci u bijeli svijet kako bi se radilo i preživjelo konstanta su još iz doba poslije Drugog svjetskog rata, pa čak i ranije. Povjesničari bilježe da su odlasci na rad u Saveznu Republiku Njemačku otpočeli krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, a najveći val odlazaka za poslom uslijedio je 1973., nakon što je Willy Brandt potpisao poseban sporazum kojim je bilo olakšano zapošljavanje naših ljudi u Njemačkoj. Naši ljudi su bili uvaženi i cijenjeni kao dobri radnici”, kaže on za DW.

Upravo ‘gastarbeteri’ značajno su doprinijeli razvoju ovog kraja.

“Nekada je Prozor, kao i brojna druga mjesta, bio zaostala kasaba bez puno vidljivih znakova civiliziranog života. Sela su bila još više zaostala. Kuće s drvenim krovovima, gredama, malterom od pržine-pijeska, zemljani putovi, voda u udaljenim močilima…Sve to još dobro pamte starije generacije. A onda su počeli odlasci u druge zemlje. Gastarbeiteri su počeli donositi novac, ali i nova znanja i vještine. Počele su se zidati kuće od blokova, s kupaonicama i kuhinjama, uređivati dvorišta, kupovati opremu. Sve to je tražilo žrtvu i odricanja, odvojenost od obitelji, ali i teško snalaženje u tuđini, često u pogubljenosti i neshvaćanju”, opisuje težak život, ali i njegove vrijedne plodove načelnik u ovoj općini.

Uskršnje gužve na želježničkim postajama u Njemačkoj kada su gastarbeiteri odlazili u posjet svojim obiteljima (Minhen 17. travanj 1981.)

BiH prva na svijetu po smanjenju broja stanovnika

‘Ramski gastarbeiter’ nije samo sjećenje na nekadašnje odlaske. Čini se da je to simbol i današnjih odlazaka, ali koji su masovniji nego ikada. Prema najnovijim podacima u izvješću UN-a za 2022. godinu ‘Perspektive svjetskog stanovništva’, BiH je na prvom mjestu liste zemalja s najvećim smanjenjem stanovništva na svijetu, koja godišnje gubi čak 1,5% stanovništva. U ‘top 10’ ove liste su čak tri države, nekadašnje republike bivše Jugoslavije – s vodećom BiH i Hrvatskom i Srbijom.

UN-ovo izvješće ima dramatičnu poruku – procjenu da će, ukoliko se trend iseljavanja nastavi, BiH, Hrvatska, Letonija, Litvanija, Kosovo, Jermenija, Sjeverna Makedonija i Poljska izgubiti oko 40% do čak 50% svoga stanovništva.

O kojim se razmjerima odlaska radi pokazuju i podaci Unije za održivi povratak i inegracije BIH – od 2013. godine BiH je napustilo skoro pola milijuna ljudi, a samo prošle godine u potragu za boljim životom otišlo je njih 170 tisuća, najviše mladih, a često i cijele mlade obitelji.

Ovu paralelu povlači i bh književnik i intelektualac Ivan Lovrenović govoreći o spomeniku bh čovjeku koji odlazi na rad u tuđinu, u nepoznato.

Ivan Lovrenović: Danas su ljudi u najvećem iskušenju odlaska

Suprotno običaju: spomenik soli zemlje – životu ljudi

“Lijep je to i rječit kontrapunkt prevladavajućem običaju u ovoj nesretnoj zemlji, da se spomeniče i veličaju ratnici i junaci, moćnici i silnici, kraljevi i vladari, bitke i juriši, pobjede i pogibije, dok ljudi, narod – sol zemlje – žive svoj mali, jedini život pun brige i skrbi oko najosnovnijih potreba. Pravi junaci toga i takvog života su oni sami. Svi oni očevi i matere, braća i sestre, sinovi i kćeri, zetovi i nevjeste koji, ne žaleći truda, ne misleći o vlastitoj udobnosti, bijahu spremni podnositi sve tegobe dana i sve strahove noći za ljubav bližnjih, a s mišlju o sutrašnjici, koliko god nesigurnoj”, kaže Lovrenović nazivajući to velikom konstantom ramske egzistencijalno-psihološke i socijalno-političke povijesti.

Povijesti i iskušenja koja se i danas, kako dramatični podaci pokazuju, još više ponavljaju.

“Nisu li, napokon, u svim našim ramama, ljudi u najvećem iskušenju te vrste baš danas, kada se zavičaji redom nemilice prazne od najvitalnijega ljudstva, cijelih obitelji, što prividno, ni od koga i ni od čega prisiljene, odlaze na taj stari put bez sna, da se nikada ne vrate?”, pita ovaj bh intelektualac, osvrćući se na prazne domove.

Anto Bilić najstariji je gastarbeiter, a u Njemačkoj je danas i njegov unuk i praunuk Gabrijel

Upravo sada, Njemačka, zamlja prema kojoj su gledale tisuće i tisuće, očajnički treba radnike, a njen pogled opet je usmjeren na države Balkana jer bez radnika, kako se ističe u analizama njemačkim eksperata, nema ni napretka, niti svijetle budućnosti.

Procjene stručnjaka je da Njemačkoj svake godine treba 400.000 doseljenika. Mnogi od njih, čini se, biti će iz BiH, možda s istim onim pogledom u daljinu kao i ‘Ramskog gastarbeitera’.

Taj put djeda Ante Bilića slijedili su i njegovi unuci, a zajedno s njim kod spomenika ‘Ramskom gastarbeiteru’ je i njegov praunuk Gabrijel koji s roditeljima danas živi u Njemačkoj.

“To ne bi trebalo biti tužno. Moji unuci su u Njemačkoj, rade, a i ja imam njemačku mirovinu i lijepo mi je. Kada se već odlazi, važno je da su obitelji zajedno. Zemlja će čekati, nema druge. Vratit će se”, zaključuje on.

Vera Soldo / Dw.com

Exit mobile version