“Ako svjetski centri moći, Bruxelles i Washington prije svega, imaju iskrenu namjeru stabilizirati BiH i pripremiti je za društvo evropskih naroda, i sami će morati nešto promijeniti u svome pristupu. Morat će, prije svega, bosanskohercegovačkim etnonacionalistima, otvoreno dati do znanja da će nepridržavanje sporazuma do kojih sami dođu izazvati njihovu trenutačnu i vrlo žestoku reakciju”, kazao je Kukić.
Slavo Kukić, ugledni bosanskohercegovački sociolog, član Akademije nauka u umjetnosti BiH, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o sporazumu iz Bruxellesa, komentirao poteze lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića, moguće odustajanje od kandidature za člana Predsjedništva BiH lidera SNSD-a Milorada Dodika, te otkrio što misli o kandidaturi potpredsjednika SDP-a BiH Vojina Mijatovića.
Na inicijativu predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela postignuti su konkretni dogovori koji bi trebali pomoći Bosni i Hercegovini na putu prema kandidacijskom statusu u Europskoj Uniji. Kako ocjenjujete ono što je dogovoreno u Bruxellesu?
-Osobno nisam optimista. Takvih dogovora i pisanih dokumenata je u zadnjih 20 godina bilo do mile volje. I ne samo da su svi oni imali istu sudbinu, da ih bosanskohercegovačke etnokabadahije ni u jednom slučaju nisu poštovali, nego smo svaki put u bukvalno istom danu imali i potpuno oprečna tumačenja onoga što ti sporazumi znače. Istu priču se moglo čuti i bukvalno koji sat nakon potpisivanja najnovijeg briselskoga sporazuma, tijekom jučerašnjeg dana da i ne govorim.
Drugim riječima, ako svjetski centri moći, Bruxelles i Washington prije svega, imaju iskrenu namjeru stabilizirati BiH i pripremiti je za društvo evropskih naroda, i sami će morati nešto promijeniti u svome pristupu. Morati će, prije svega, bosanskohercegovačkim etnonacionalistima, otvoreno dati do znanja da će nepridržavanje sporazuma do kojih sami dođu izazvati njihovu trenutačnu i vrlo žestoku reakciju. I budite sigurni, kod balkanskog tipa političara takav pristup daje rezultate. Zar to, uostalom, nisu pokazale i odluke koje je, korištenjem bonskih ovlasti, nametnuo visoki predstavnik.
Za 12 godina mandata, naime, Valentin Inzko gotovo da te ovlasti i nije koristio. A kad je na odlasku iz BiH za njima ipak posegnuo, u RS-u je izazvao reakciju kakva je nakon rata rijetko kada upamćena. S druge strane, u manje od godine dana mandata Schmidt je ladicu u kojoj mu se bonske ovlasti nalaze otvarao dva puta. I, ruku na srce, u oba slučaja je, u vezi s državnom imovinom posebice, očekivan rat i s njim. No, nije ga bilo. Zašto? Zato što bosanskohercegovački „borci“ za nacionalnu stvar, a ja tu tezu ponavljam godinama, brže-bolje klepnu ušima dok osjete da bi ih batina svjetskih centara moći mogla izbaciti iz sedla vlasti. A da im se to ne bi i dogodilo, umjesto uobičajene drskosti počinju pokazivati kooperativnost kakvu se nije moglo ni zamisliti. Samo time se, ako me se pita, može objasniti zašto Dodik danas ne blokira državne institucije? A odlukom o poništavanju Zakona o nepokretnoj imovini RS je imao razloga barem kao i u slučaju Inzkovih dopuna Kaznenog zakona BiH.
Zanimljivo je kako je lider HDZ-a BiH Dragan Čović odbio nazočiti sastanku u Bruxellesu, usprkos činjenici kako je upravo premijer RH Andrej Plenković snažno lobirao da do tog sastanka dođe. Jeste li iznenađeni potezom lidera HDZ-a BiH?
-Ne. Čovića ne zanima ni BiH ni interes Hrvata koji u njoj žive. Jer, u tom bi slučaju postupao sasvim drugačije od onoga što čini danas – i što za posljedicu ima demografsko pražnjenje kakvo Hrvati ovdje nisu doživjeli od kada kao nacija postoje. Njega, hoću reći, zanima samo kako će se održati u sedlu vlasti i moći i time izbjeći pravni progon zbog onoga što je u prethodnih dvadesetak godina činio – a zbog čega se svugdje na svijetu završava na istom mjestu – ali i kako zadržati silno bogatstvo koje je, zahvaljujući kriminalno-koruptivnoj praksi, u prethodnih dvadesetak godina stekao. A manipulativna logika, kojoj je pribjegao i u Bruxellesu, kod obična svijeta, kod kojega je umjesto razuma dominantan instinkt, to proizvodi učinak kakav on sam želi – reakcije tipa, ima pravo što je odbio razgovarati s Komšićem, što je odbio sam ići u klinč s desetak bošnjačkih partija itd. I treba ga podržati. E, to da ga zbog svega toga treba podržati je ono što on sam hoće pa taman sve to značilo nestanak i ono malo Hrvata koji su još uvijek tu.
Čović je i sam priznao da je odbio prisustvo sastanku zbog toga što je na istom skupu bio član Predsjedništva BiH Željko Komšić. Je li moguće da je Čoviću sujeta bila važnija od državnih interesa?
-Ma ne! Kakva sujeta. Budite sigurni, priča o Komšiću je samo instrument kako da se izbjegne izravno sučeljavanje s ljudima i u vezi sa stvarima u kojima uopće nije u pravu, ali još više kako bi iskazanom „odlučnošću“ još jednom obmanuo svoje sunarodnike u BiH. No, nije do njega, on čini ono što će ga održati na površini, do sunarodnika je koji žive sve lošije, odlaze sve učestalije, a ipak nasjedaju na manipulativne priče o hrabrosti, gotovo viteškom držanju čovjeka koji na njihov račun brani vlastite interese.
Kad smo kod Čovića, zanimljiva je i izjava predsjednika RH Zorana Milanovića koji tvrdi kako se Čović neće kandidirati za člana Predsjedništva BiH jer ga se predsjednik HDZ-a Hrvatske uskoro planira riješiti. Kakav scenarij predviđate u tom slučaju?
-Ne znam koliko je to točno. I ne znam hoće li Čović istaći svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH. Prije najave kandidatura Izetbegovića i Bećirovića, naime, siguran sam da mu kandidatura nije bila ni na kraj pameti jer je bio svjestan da će trku za tu poziciju od Željka Komšića glatko izgubiti. Sada, međutim nisam siguran da o takvoj mogućnosti opet ne razmišlja. Ali, to je već dio druge priče i ne bih vas time zamarao.
No, ako su Milanovićeve informacije pouzdane, Plenković bi štošta mogao naučiti iz iskustva Ive Sanadera između 2005. i 2008. godine. I Sanader je tada od Čovića tražio da odstupi s čela HDZ BiH i da na njegovo mjesto dođe Božo Ljubić. I što se dogodilo? Čović mu je jednostavno poručio da se miješa u unutarnje poslove druge države i da mu nije ni na kraj pameti da mu stranci diktiraju način ponašanja u vlastitoj državi. Isto to će se, vjerovali ili ne, dogoditi i Plenkoviću iskaže li otvorene ambicije da se riješi Dragana Čovića.
Gotovo u isto vrijeme procurila je informacija da se ni lider SNSD-a Milorad Dodik neće kandidirati za člana Predsjedništva BiH. Mislite li da se radi o slučajnosti ili je po srijedi uklanjanje „ruskih igrača“ u BiH kako to ističu neki analitičari?
-Izvjesno je da će Dodik biti kandidat i na ovim izborima. Još uvijek je, međutim, tajna za koju funkciju. A ja mislim da to i nije najvažnija stvar na svijetu. Prethodne četiri godine su pokazale da, na kojoj god funkciji bio, Dodik u sebi objedinjuje i člana Predsjedništva i predsjednika RS-a i premijera RS-a i predsjednika Narodne skupštine, da ne nabrajam. I utoliko ne vidim zašto ponovo ne bi bio na poziciji člana državnoga predsjedništva. Uostalom, ako mu je cilj obesmišljavanje BiH, u prethodne četiri godine je pokazao da s te pozicije člana to radi kao nitko drugi iz RS-a, od onih koji su pod njegovom kontrolom dakako.
Netko će, doduše, reći kako Dodika ne zanima destrukcija BiH nego lova, kriminalno-koruptivno djelovanje za koje na sadašnjoj poziciji i nema bogzna kakva prostora. Ni to nije točno. Dostupni podaci u prethodne četiri godine svjedoče da sve poslove s državom dobivaju njegovi ljudi – ili članovi obitelji mu ili kumovi s kojima dijeli plijen. Hoću reći, ako je tako, a jeste, pozicija člana državnoga predsjedništva mu dobro dođe jer nije odgovoran za nezakonito ponašanje u vezi s dodijeljenim poslovima njegovim favoritima. Naprotiv, odgovarat će entitetski premijer, resorni ministri, neki drugi, a maslo će pokupiti on sam.
Njemački parlamentarni zastupnik Josip Juratović (SPD) ne namjerava odustati od pokušaja da se u rezoluciji Bundestaga o Bosni i Hercegovini, pored Milorada Dodika i Dragana Čovića među osobe koje djeluju destruktivno po BiH svrsta i Bakir Izetbegović. Je li moguće da ni lidera SDA nećemo vidjeti na kandidacijskoj listi na predstojećim Općim izborima u BiH?
-Hoćemo li ga vidjeti ili ne, ne znam. Istina, poprilično sam siguran da mu kandidatura Denisa Bećirovića zadaje glavobolju. Jer, svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH Izetbegović je, ako se dobro sjećam, najavio prije godinu dana. Kandidatura Bećirovića, međutim, i vrlo široka potpora koju je dobio, realnim čine mogućnost da Izetbegović u utrci za državni tron doživi potop. A potop baš i nije ono što bi želio jer bi njime u pitanje ozbiljno doveo i svoju poziciju lidera SDA. I ne samo tu poziciju nego i poziciju svoje supruge u UKC, posebice pokaže li se da su sumnje s njezinim magisterijem bile utemeljene.
Što se, pak, zahtjeva gospodina Juratovića tiče, mislim da su apsolutno opravdani. Jer, razlike između Izetbegovića s jedne, te Dodika i Čovića s druge strane, su samo u nijansama. U suštini, međutim, sva trojica su štetočine na leđima ove zemlje i jedini spas za nju je da ih se oslobodi u paketu. Zašto to nije jasno i mladom Ahmetoviću potpuno drugo je pitanje.
Nedavno je svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda obznanio potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović. Prvi put iz bh. entiteta RS svoju kandidaturu najavio je čovjek koji nije nacionalist i koji ističe da je prije svega Bosanac i Hercegovac. Kako gledate na Mijatovićeve šanse na predstojećim izborima?
-Kandidatura Vojina Mijatovića je tračak nade da bi se u ovoj zemlji ipak mogle događati pozitivne promjene. Više razloga je tome. Mijatovićeva kandidatura je prvi slučaj da se s prostora RS-a za člana državnoga predsjedništva kandidira čovjek koji ne govori jezikom etničkih i inih podjela i koji državu i njezine građane pretpostavlja parcijalnim interesima – i entiteta i etniciteta. Da Mijatović time pravi zbrku u praksama koje su stekle snagu svojevrsnih aksioma svjedoče i optužbe na njegov račun ovih dana, iz srpskih busija posebice – da svojom kandidaturom pomaže jednoj a odmaže drugoj grupaciji „boraca“ za srpsku stvar, da je ono što radi imanentno samo najvećim srpskim izdajnicima i sve u tom duhu.
Navijam za Mijatovića dakako. Ako i ne pobijedi, izvjesno je da će biti glavni „krivac“ da nakon slijedećih izbora u BiH bude štošta drugačije no što je prethodnih četvrt stoljeća bilo. Vidjet će se to, poprilično sam siguran, i u strukturi Narodne skupštine RS-a nakon slijedećih izbora.
Dakle, Vojine samo naprijed. A čestitke i SDP-u da, nakon blamaže s nedavnim kadrovskim „pojačanjem“, spremnost Mijatovića za tu vrstu izazova s sam podupre.
Slobodna-Bosna.ba