Početkom lipnja sportska javnost Mostara, Bosne i Hercegovine, ali i cijele regije pogodila je vijest o preranoj smrti Slavena Planinića, majstora borilačkih vještina koji je najviše bio prepoznatljiv u svijetu MMA i Jiu Jitsu. Za mnoge taj kobni 6. lipanj djelovao je nestvarno, posebno za njegove učenike koje je zvao prijateljima. Dvorana u Ulici Blajburških žrtava gdje su momci neprekidno godinama trenirali dva tjedna bila je potpuno prazna i to će, izgleda, biti jedino mirno razdoblje bez kimona, fokusera, girja i znoja na strunjačama jer su u ponedjeljak počeli treninzi po poznatom rasporedu. Veliki teret i odgovornost, ali i čast “pali” su na leđa 25-godišnjeg Domagoja Solde koji će u budućnosti voditi treninge i cijeli klub, piše Hercegovina.info.
Domagoj je za hercegovina.info potvrdio ono što su svi ljubitelji borilačkih sportova i poznavatelji Slavenovog lika i djela priželjkivali – klub Slava MMA nastavlja sa svojim aktivnostima, a motivacije imaju više nego ikad. Mladi sportaš opasan crnim pojasom odmah u startu nam je razriješio svaku dilemu za one koji u njemu traže novog Planinića.
“Nisam ja nikakav novi Slaven (smijeh). On je ipak bio poseban čovjek koji je pionir više borilačkih sportova u Bosni i Hercegovini, pa i šire. Mogu se samo truditi i dalje na mlađe prenositi zdravu atmosferu, zdrav način života i razmišljanja bez loših utjecaja. Djeca i mladi su danas više nego ikad izloženi drogama i raznoraznim glupostima. Želja mi je da što više mladih vidi da se kroz sport mogu izgraditi u dobre i kvalitetne osobe”, započeo nam je Soldo pomalo sjetno, ali i ponosno što je klub započeo raditi punom parom kao da se ništa nije dogodilo.
Kroz klub borilačkih vještina Slava MMA prošlo je mnogo sportaša, rad se temelji na više sportova i različitih tehnika i za mnoge je polazišna točka.
“Sa Slavenom sam od svoje 14. godine. Prije toga nisam nikad ništa ozbiljno trenirao, a budući da su me zanimali borilački sportovi logičan izbor je bio doći ovdje jer osim sportskog dijela, Slaven je bio osoba i trener na kojeg si se mogao ugledati i puno toga naučiti. Ovdje smo najviše bazirani na MMA i Jiu Jitsu. Recimo da su neka ‘uža specijalizacija’ ta dva sporta jer se ovdje radilo i s girjama, kali filipinske vještine. Na treninzima bude 20-25 momaka, većina nas krene s MMA, ali su trenutačno posjećeniji Jiu Jitsu treninzi”, nastavlja.
Prema dojmu u dvorani dok smo promatrali trening, a i kroz razgovor s ‘domaćinom’, vrlo brzo smo zaključili da ovo nisu sportovi za one koji misle da će nešto zaraditi.
“Ovdje nema novca. Općenito u ovom sportu nema, a kod nas pogotovo. Od ovog se nije nitko obogatio i svima je sporedna stvar koju radimo iz ljubavi nakon posla ili ostalih obveza. Nama povremeno pomogne i Grad, a i ostale tvrtke poput EP HZHB ili Eroneta kad se radi o nekim većim natjecanjima, kad negdje putujemo, ali to je sve samo za pokrivanje troškova puta i natjecanja”, priča nam sugovornik o financijskoj perspektivi i održivosti kluba.
Soldo o Planiniću priča biranim riječima, a u njegovom životu imao je ulogu drugog oca.
“Njegova uloga je ogromna od samih početaka. Prije svega, on je bio zdrav uzor kao čovjek i nikoga nije ništa loše naučio. Ne govorim o sportu nego općenito životu, svi u klubu smo naučeni kako životu pristupati moralno, uvijek nam je pokazivao da ima drukčiji, ljepši način u životu. Imao je karizmu koja je osvojila mnoge ljude, a isto tako i privukla sportu za koji je on živio”, kaže nam dok naglašava da će učiniti sve da njegovo ime pronose čestitim primjerom u životu, na treningu i na natjecanjima.
Ističe da oko odluke o nastavku treninga i radu kluba nije bilo nikakve dvojbe.
“Nisam se previše premišljao oko toga. Logičan slijed je bio nastaviti njegov put, taj čovjek me doveo do crnog pojasa u Jiu Jitsu i preko njega sam se zaljubio u ovaj sport. Bio sam stalno prisutan s njim na treninzima, pomagao sam mu sve što je trebalo i, opet kažem, stvarno nisam puno razmišljao hoće li klub nastaviti s radom”, priča u nastavku razgovora dok uzima kratku pauzicu da bi se vratio u dvoranu i svojim kolegama pokazao određene tehnike na treningu.
A vjeruje i da bi Slaven htio/tražio isto od njih…
“Definitivno bi želio da se cijela priča nastavi. Bio je mudar trener i on je nas bez ikakvog pritiska na neki način pripremao da mi vodimo klub. Npr. pričamo o nekim tehnikama na treningu i onda on suptilno ubaci ‘evo gledaj sad ove stvari, kad i ti počneš voditi treninge ovo ti može biti zanimljivo, na ovo se fokusiraj i sl.’ Meni je znao ostaviti treninge kad god nije bio tu, ode u Ameriku ili negdje drugo i uvijek se nakon toga raspitivao kako je sve prošlo”, prisjeća se Soldo zajedničkih trenutaka.
Moj najveći uspjeh kao trenera je to što sam došao u fazu kad su mi moji učenici postali uzori. Njihova razina tehnike, snage, fizičke i mentalne izdržljivosti nešto je čemu se nadam, iako sam svjestan da je to možda za mene nedostižan cilj. Ipak lijepo je maštati. Ovo je bio Facebook status Slavena Planinića od prije pola godine…
“To je u biti zdravo razmišljanje i mi smo o tome stalno pričali. Ja ne bih ništa napravio u ovom sportu ako ne stvorim par momaka koji će biti bolji od mene, tad bih bio najsretniji i dobio najbolju potvrdu svoga rada. Ljudima je obično u životu prepreka ego, a onda i kroz sport neki namjerno sakriju tehnike, ne dadnu sve najbolje u prenošenju znanja. Volio bih kao i Slaven drugima dati i više nego što i ja znam, stalno se nadograđujem i želim to drugima pružiti”, ističe.
Europski viceprvak Jiu Jitsua kojeg je par bodova dijelilo da bi postao i prvakom Europe s nama je podijelio svoje posljednje trenutke koje je proživio s, po mnogima, prerano preminulom Planinićem.
“To je sigurno najgori dan u mom životu, bez ikakvog preuveličavanja. Roditelji su mi živi, nisam nikad izgubio nekoga bliskog i Slaven mi je bio preblizak da bih vjerovao da je umro. Danima sam čekao da zovne i kaže ‘Ljudi, živ sam. Malo se zezam…’ Mi smo zajedno trenirali u subotu večer, sve je bilo normalno. Razišli smo se kod Konzuma na tržnici nakon treninga i, kako ispada, to je bio naš zadnji susret. Nisam mogao ni pomisliti da ću ga tu vidjeti zadnji put u životu, da sam znao ostao bih s njim… (smijeh)”, završava za kraj našeg ugodnog razgovora.
Vremena za gubljenje nema. Mladi dječaci, djevojčice, momci i cure trebaju ovaj klub, a toga je svjestan i Domagoj koji je oko sebe okupio mlade i ambiciozne sportaše koji će iznijeti priču. Iako naglašava da nitko ne zna od nas kad će nas Bog pozvati “gore”, duboko vjeruje da imaju dovoljno vremena i prilike da zajedno naprave što bolji i uspješniji klub.
Hercegovina.info