Koga – i danas – vara i najviše u katastrofu odvodi dinastija Izetbegovića? Najbolji dio bošnjačkog naroda – vjernike, i to zato što su oni najvelikodušniji, najmilosniji, merhametli i naivni ljudi, i kao takvi – idealna meta za manipulatore kakvi su nasljednici Alije Izetbegovića, Sin, pa još i Snaha! (Interesantno je kako su građani koji ne slijede islam, a također velikodušni i solidarni ljudi, pripadnici bosanskohercegovačkog političkog entiteta, manje nasjedali na Dinastije manipulacije.) Ali vjernici su i najbrojniji glasači, i u tome i jeste problem.
NI VOĐE, NI DRŽAVE
Na čemu ovu populaciju vara Dinastija? Na mitu o Aliji – jer masa tih džamijskih ljudi i danas vjeruje da je Alija bio veliki i iskreni musliman, borac za narod i državu, mudar vođa, veliki intelektualac, član organizacije „Mladi Muslimani“ itd.
Mi nikad nećemo reći da je rahm. Alija mrzio našu vjeru, ili narod, ili državu! Političko mišljenje –pa, prema tome, i politički osviješten narod – ne zanimaju motivi političkih ili vjerskih lidera! To je priča za mahalska sijela! Političko mišljenje zanimaju rezultati jednog političara, lidera, stranke ili pokreta.
No, problem je u idolatriji koju islam najrigoroznije osuđuje kao oblik manipulacije masama da bi bile pokorne vladarima. Kao što je poznato velikoj većini vjernika poslanik Muhammed, a.s., je srušio 365 kipova i kumira koliko ih je bilo smješteno u Kabi.
Muslimani zamjeraju kršćanima da su podlegli trendu idolatrije te su Božjeg poslanika Isa, a.s.,kao Isusa proglasili Bogom, pa, kako smatraju, stoga nemaju ni Boga i Božjeg poslanika. Komparirajući sa ovim stvaranje mita i kulta ličnosti Alije Izetbegovića dovelo je do toga da danas bosanski muslimani nemaju ni vođu, ni državu. To što imaju Sina kao vođu je loša kopija, i nedefiniranu i neustrojenu državu „na papiru“.
Bosanski muslimani su dugo bili izloženi idolatriji i slavljenju kulta političkog vođe Josipa Broza Tita. Uočljive su velike sličnosti kad je u pitanju odnos prema Aliji i Titu – koliko je kult ličnosti Tita bio u funkciji ateizacije, toliko je kult ličnosti Alije u funkciji islamizacije bosanskih muslimana. Bez obzira na to u islamu je idolatrija kao pojava pokuđena radilo se o fetišu muslimana ili nemuslimana.
Razobličavanjem mita bio bi posljednji razlog kojim bi umanjili značaj i zasluge rahm Alije Izetbegovića u prvo vrijeme političkog organiziranja Bošnjaka krajem XX.st. Neka o tome govore historičari – na objektivan način, bez ikakvih pretjerivanja, naučno.
No, međutim, moramo razumjeti – radi čitavog bosanskohercegovačkog entiteta, našeg bh i bošnjačkog naroda i Države, kad kažu da rezultati Alijine politike i njegovi politički potezi govore da se Alija – u političkoj , a ne privatnoj sferi i nije baš držao principa islama. Otuda i dolaze tolike kontroverze u razumjevanju i pogledima na njegovo političku zaostavštinu. Neki smatraju da je je varao i Allaha, dž.š., i narod, i državu, i muslimanski Ummet, i Zapad, i demokratsku Ameriku, i borce Armije RBiH, i šehidske familije, i invalide rata, i imame/hodže, i svoje najbliže saradnike, i svoju stranku – svakoga, osim svoga Sina, koga je doveo na vlast i kome je, iza leđa, hinjski, licemjerno, dao ogromnu vlast u ruke! Tako dok ga drugi „kuju u zvijezde“ i veličaju kao spasioca ili mesiju. Tome pogoduje njegova biografija jer je u dva navrata bio osuđivan od strane komunističkog režima zbog svojih vjerskih ubjeđenja. Poput mnogih svjetskih narodnih vođa na tome je nastala njegova politička harizma.
SOCIJALISTA U DUŠI
Treći opet tvrde da je Alija samo usputno bio „Mladi Musliman“ – koliko mu je trebalo da pridobije simpatije vjerničkog naroda! Čak tvrde da je Alija bio u mladosti simpatizer Komunističke partije i ateist. Ko to tvrdi? Preživjeli „Mladi Muslimani“, s kojima nije imao nikakve saradnje od 1992. g. do kraja svoga života! Ko još? Pisac uvodnika u rahm. Alijinu autobiografiju, ispisanu pod kontrolom njegova Sina, Bakira koji – prema vlastitom priznanju – sve do 27-godine uopće nije prakticirao islam! Koju je branšu rahm. Alija najviše napadao, a, vjerovatno, i mrzio? Pa hodže, ili hodžusije kako su ih pejorativno zvali njegovi drugovi iz Organizacije!
Od svih ovih kontroverzi ostalo je uvjerenje, za zvaničnu upotrebu, da se Alija nije htio revanširati komunistima zbog svojih mladalačkih simpatija; da je bio partizan, kako tvrdi njegov Sin, što je teško dokazati; da je bio „socijalista u duši“, kako se sam očitovao itd.
Rasporiti bilo koju vrstu narodnog mita je vrlo bolan i potresan postupak za mase. Za one koji to pokušavaju, poput nas, može biti opasan i koban. Toga smo, naravno, duboko svjesni i opet to činimo uprkos, ili u inat armiji idolopoklonika među našim sunarodnjacima! Jer je i kult ličnosti Alije Izetbegovića izgrađen iz pukog koristoljublja!
Thebosniatimes.ba