Irfan i Dženis Ćatić su braća iz šehidske porodice, koji su u ratu ostali bez oba roditelja, preživjeli logor i odrasli u sirotištu. Oni 17 godina žive u mostarskom naselju Bafo, gdje su osnovali porodice, a sad su na sudu po tužbi Grada Mostara zbog parcele za kuću.
Dva brata su očajna zbog situacije u kojoj se nalaze, bez ikakvog razumijevanja vladajućih struktura, svoju životnu patnju odlučili ispričati za naš portal, kako bi širu javnost upoznali sa odnosom vladajućih struktura prema djeci šehidskih porodica koja su ostala bez igdje ikoga.
Dženis je imao 8 godina, a Irfan 11 kad im je rat prekinuo djetinjstvo i kad je vojska RS-a u naselju Zijemlji kod Nevesinja ubila njihovog oca, majku, djeda i nenu i bacila u jamu kod kasarne, dok su oni sa bratom od 13 godina bili zarobljeni u Nevesinju proživljavajući traume.
Životna sudbina je htjela da je jedan od vojnika prepoznao njihovu patnju, spasio ih i odveo prema Stocu, odakle su došli do amidže u Čapljinu, koji je kasnije, u sukobu Armije BiH i HVO-a, zavšio u logoru Dretelja, dok su oni protjerani u Mostar, gdje su odrasli u sirotištu nakon to što su ostali bez igdje ikoga svoga.
“Mi smo završili zanate i odmah počeli raditi, te dobili kao privremeno rješenje stan od 37 kvadrata u naselju Bafo, gdje smo već 17 godina. Ali, kako smo osnovali porodice trebali smo veći prostor sa boljim uslovima za život i tražili smo rješenje na sve moguće načine “, priča nam Dženis,koji je radio u autopraonici dok nije obolio.
Naglašava kako sada ima dvije kćerke adolescentice i kako ga najviše boli činjenica da one moraju živjeti u 37 kvadrata ruševne zgrade i doživljavati traume zbog situacije u kojoj se nalaze.
Prije sedam godina, kako tvrdi, iz Gradske uprave su dolazili službenici u naselje Bafo i rekli im da mogu uzeti parcelu općinske zemlje i sebi graditi kuću ako su u mogućnosti, te da je to praksa koju mnogi koriste, što su oni kako kaže naivno objeručke prihvatili, ne znajući šta ih čeka.
“Mi smo odmah isparcelisali zemlju u blizini magistrale M-17, te brat i ja digli kredite i okupili svoje prijatelje koji su nam željeli pomoći da krenemo sa radovima”, priča Dženis za Klix.ba jedno od teških poglavlja iz svog života punog košmara i bola.
Nakon što su se angažovali oko radova da bi ostavrili svoj san, da djeci osiguraju vlastiti krov nad glavoma kako tvrdi, službenici Grada Mostara su pravili spisak za dodjelu stanova u zgradama, koje su se tada planirale pravititi te njihove porodice izostavili iz toga navodeći kako su su uzeli parcelu i prave kuću.
“Ali, nakon što smo uložili novce od kredita i mnogo truda, stigla nam je inspekcija i zabranila rad, a potom je uslijedila i tužba Grada Mostara za nelegalnu gradnju. Tako smo ostali sa kreditima, bez kuće i bez stana u zgradi koja je napravljena odmah preko puta ove barake u kojoj živimo, i samo možemo gledati nepravdu koja nas prati čitavog života. Ja sam u međuvremenu obolio i više nisam sposoban za rad, sada sve da mi dozvole nastavak gradnje, nemam novca ni života da nastavim, stan nismo dobili i nemam riječi kako da svojoj djeci objasnim ovo što nam se dešava”, kaže Dženis na rubu očaja.
Irfan koji radi kao konobar od kad je završio školu kaže da mu nije teško raditi i da može za svoju porodicu sve podnijeti, ali ne može njihovu patnju.
“A najgore mi je to što vidim da pate zbog svega što se dešava i to mi je teže čak i od onoga što sam ja kao dijete preživio. Mene nije imao ko štiti, a ja njih ne mogu da zaštitim od svega šta nam se dešava”, kaže Irfan na rubu suza.
Ističe kako ne traži ništa osim mogućnosti da stvori svojoj porodici normalne uslove za život, a država koja bi njemu i bratu kao žrtvama torture svakako trebala osigurati život dostojan čovjeka, kako ističe, ne samo da ne pomaže, nego otežava koliko je god to moguće.
Priča nam kako su tražili da im se u Nevesinju obnovi kuća njihovih roditelja, koja je do temelja devastirana, ali kaže da nikada nisu dobili ništa ni u Nevesinju ni u Mostaru u kojem su odrasli.
“Ne znam kako je moguće da mi kao djeca šehida, djeca koja su u ratu ostala bez ikoga svoga i preživjela torture logora kao maloljetnici nemamo nikakva prava u ovoj zemlji, pa čak ni parcelu za kuću, koju su nam usmeno odobrili i parcelisali ljudi iz Gradske uprave Mostara. Tvrdili su da neće biti problema za legalizaciju, jer se tako u praksi radi, zbog nepostojanja Gradskog vijeće, a sada nas zbog toga vode na sud”, kaže Irfan za Klix.ba.
Ogorčena braća zaboravljena od svih, tvrde da u naselju Bafo žive ljudi koje je društvo otpisalo, te da su sumnjive metode odabira korisnika stanove u novim zgradama, što bi, po njihovom sudu, nadležne službe trebale dobro ispitati.
Tvrde da su nezbrinuti ostali oni sa najtežim sudbinama za koje se nije imao ko zauzeti, a među njima su nam spomenuli jednu majku dvojice šehida, kao i svoju tetku koja se od ratnih trauma nikada nije oporavila.
Stoga oni pozivaju sve nadležne službe da se ozbiljno pozabave ljudima koji u Bafo naselju žive bez ikakvih prava i zaboravljeni od svih, navodeći kako uprkos teškim životnim sudbinama i oni imaju pravo na život dostojan čovjeka.
Klix.ba