UTORAK, 28. JUNI
Medijski istraživački portal BIRN objavljuje podjednako zanimljivu i uznemirujuću priču od višegodišnjem djelovanju jedne ekstremističke turske organizacije na području Bosne i Hercegovine. „Sivi vukovi“ je naziv te družine čiji je rad zabranjen u velikom broju evropskih zemalja čije vlasti ih terete za ekstremizam, uključujući i terorizam. Vođa bosanskohercegovačkog ogranka, ili ćelije, „Sivih vukova“ je bivši turski student u BiH. On u razgovoru s novinarima otkriva čime su se sve on i ljudi njemu lojalni bavili u našoj zemlji. Glavni zadatak i meta bili su im takozvani „Gulenovci“, pripadnici, ili simpatizeri turskog mistika i biznismena Abdulaha Gulena, arhi- neprijatelja režima turskog lidera Recepa Tajipa Erdogana. Pripadnici „Sivih vukova“ su , tvrdi njihov vođa, nesmetano uhodili takozvane „Gulenovce“ po BiH, prijavljivali njihove aktivnosti vlastima u Turskoj. Uspjeli su za taj posao vrbovati i značajan broj lokalnih članova. Sudeći prema fotografijama, bosanska mreža pripadnika Sivih vukova je brojna i aktivna. Njeni članovi se tek marginalno bave humanitarnim radom, glavni poslovi su im drugačije, obavještajno-uhodičke naravi.
Vođa Sivih vukova, kako se hvali, blizak aktuelnom režimu u svojoj zemlji priznaje da njegova organizacije uopće nije bila registrirana u BiH. Kaže da je za boravak i intenzivan rad u BiH imao samo dozvolu vlasti u Turskoj. On ne vidi u tome ništa nezakonito, jer je kako kaže, dobro sarađivao sa ljudima iz Stranke demokratske akcije. Nikom od ljudi iz SDA, uključujući i njenog lidera Bakira Izetbegovića (pa ni aktuelnog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, koji je navodno u SDA bio nadležan za „problem Gulenovaca“ i njihovog izručenja Turskoj) nije smetalo što jedna ekstremistička organizacija plaćena od druge jedne države, bez ikakvog zakonskog osnova godinama vršlja po Bosni i bavi se nedozvoljenim špijunskim poslovima. Tursko, a naše, rezoniraju bošnjački čelnici.
Na pitanje novinara BIRN-a o višegodišnjem djelovanju turskih Sivih vukova, iz državne obavještajne agencije OSA-a odgovoreno je da o tome pojma nemaju. To nikako ne treba čuditi kad se zna da je direktora OSA-e postavila stranka čiji je utemeljitelj, kojeg je direktor lični pratio i štitio, ostavio BiH u amanet šefu države koja fiancira i koristi te ekstremiste.
Prije nekoliko mjeseci, na počeku ruske agresije na Ukrajinu, mediji su otkrili malo poznate aktivnosti u BiH organizacije koja se zove Evropski muslimanski forum. Iza te organizacije stoji Čečenija i njen živopisno bestijalni šef Ramzan Kadirov. Predstavnici te fantomske organizacije obilazili su posljednjih mjeseci pojedine gradove u Federaciji, poput Zavidovića, Goražda, pa i Sarajeva (što gradonačelnica nemušto demantira) i nudili pomoć i izgradnji infrastrukture, kao i bratimljenju sa čečenskim gradovima. Tek nakon što su Čečeni i njihov lider Kadirov vojnički stali na stranu Rusije u agresiji na Ukrajinu, njihovi bosanski domaćini su se ušutili i prekinuli komunikaciju i saradnju sa čečenskom braćom. Treba podsjetiti da je bivši reis ul-ulema Mustafa Cerić više puta posjećivao tiranina Kadirova i hvalio njegovu, kao i mudrost ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Ovih dana se na društvenim mrežama i Sanjin Musa, organizator kontramitinga protiv Parade ponosa dovodi u vezu sa čečenskim islamistima, čak ga se optužuje da je ruski čovjek. Ni o ovom fenomenu, kao ni o onom turskim ekstremistima službene vlasti nisu se očitovale, niti su im po svemu sudeći u fokusu zanimanja. Jer, kako god, okreni-obrni, svi se pobrojani fenomeni stranog prisustva i djelovanja u BiH, od „Sivih vukova“, do čečenskih misionara kreću na podlozi islamističkog preoblikovanja BiH, po modelu Erdogana, ili Kadirova, da baš ne kažemo na platformi „Islamske Deklaracije“ Alije Izetbegovića.
Nakon što su prošle nedjelje u Briselu zemlje Evropske unije odbile dodijeliti BiH status kandidata za članstvo u EU, proključale su teorije zavjere na temu nepoželjnosti muslimana u kršćanskoj EU. Naravno da u neki glavama u Briselu stanuje islamofobija, ali kakav ozbiljan status i civiliziran tretman može dobiti zemlja kojom nesmetano vršljaju turski ektremisti i militantni čečenski misionari. Koji su, pored Zavidovića i Goražda i Sarajeva, naišli na topao prijem i u Bileći!
SRIJEDA, 29. JUNI
Članice NATO-a na samitu u Madridu prihvatili su u svoje članstvo Švedsku i Finsku. Turski lider Erdogan se složio, a i Zoran Milanović je hrabro, „frajerski“ ućutao. Ruski predsjednik Vladimir Putin je tu vijest hladno primio i mirno prokomentirao. Rusija, kazao je Putin, nema nikakvih teritorijalnih sporova sa Švedskom i Finskom, priznaje njihov suverenitet i teritorijalni integritet. Za razliku od Ukrajine sa kojom, kazao je Putin, ima teritorijalne nesuglasice zbog kojih je pokrenuo agresiju.
Ali, problem nastaje što je Rusija, poput Finske i Švedske, sve do prije osam godina priznavala i Ukrajinu i njenu teritorijalnu cjelovitost. Kada su 1991. godine tadašnji predsjednik Rusije Boris Jeljcin i Leonid Kučma lider Ukrajine dogovarali raspad SSSR-a i osamostaljenje svojih država, usuglasili su poštivanje postojećih međusobnih granica. Prema tadašnjim svjedočenjima, na pitanje Kučme šta će biti sa Krimom, Jeljcin je kazao da Krim ostaje u sastavu Ukrajine. Zauzvrat je predsjednik Rusije tražio i dobio aranžmane vezane za nuklearne glave stacionirane u Ukrajini i njihovo izmještanje u Rusiju.
Bilo je to, dakle, prije trideset godina. Rusija je tada priznala integritet i cjelovitost Ukrajine. Današnja Rusija, odnosno njen lider Putin, dogovor svog prethodnika sa ukrajinskim susjedima ne smatra obavezujućim. Uvodeći u međunarodno pravo kulturu privremenosti, odnosno povredivosti međunarodnih sporazuma, prava i obaveza, Putin je posegnuo za presedanom nakon kojeg je sve moguće, pa i da jednog dana ustane na krivu nogu i odluči da granice Rusije sa Finskom, Švedskom, ili bilo kojom drugom zemljom i nisu baš nešto, da bi ih trebalo malo, milom ili silom, promiješati i popraviti, učiniti prirodnijim pravednijim. Agresijom na Ukrajinu Rusija je otvorila do sada neprikosnovenu brešu u međunarodnom pravnom poretku kroz koju kuljaju svi mogući oblici, „ispravljanja nepravdi, odnosno surovog nasilja, na sve četiri strane svijeta.
Na Samitu NATO Alijanse u Madridu, prema riječima ministra odbrane BiH Sifeta Podžića, Bosna i Hercegovina je imala tretman i status kao nijedna druga nečlanica ovog vojnog saveza. Dobijene su sigurnosne garancije i to od strane nekih od vodećih zemalja svijeta, poput SAD, Velika Britanije, Italije, Njemačke. Da li BiH trebaju takve vrste garancija koje mogu uključiti i njenu dodatnu militarizaciju same zemlje kroz prisutvo stranih vojnika? Ako su takve garancije i zaštitni mehanizmi potrebni uređenim, bogatim, stabilnim, vojno superiornim državama kakve su Švedska i Finska, onda nema razloga da ih i mi ne tražimo, osobito ako postoji spremnost da nam se izađe u susret.
ČETVRTAK, 30. JUNI
Među dobitnicima Vidovdanskih priznanja koje je prije dva dana istaknutim i zaslužnim ličnostima dodijelio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić našla se i novinarka Ljiljana Smajlović. Gospođa Smajlović je istaknuto ime srpskog novinarstva već tridesetak godina, radila je u brojnim beogradskim medijima, bila je kandidat i za ambasadorsku funkciju. Prije toga je dvadesetak godina bila ugledna novinarka i utjecajna urednica sarajevskog „Oslobođenja“. Neposredno uoči rata „Oslobođenje“ ju je poslalo u Brisel za dopisnika, no odmah po izbijanju rata, ona je otkazala lojalnost svom matičnom listu i preselila u Beograd.
Nedavno je nezavisna srbijanska televizija N1 u sklopu polemičnog serijala „Junaci doba zlog“ emitirala i emisiju posvećenu Ljiljani Smajlović koju su autori ironično nazvali „Pukovnicom relativizacije“.
Smajlovićkini tekstovi o ratu u BiH, osobito četvorogodišnjem stradanju Sarajeva u kojem se profesionalno i osobno afirmirala i stekla pozicije u Beogradu, najblaže rečeno, mogli bi se ocijeniti uvredljivo nemoralnim. Tu i tamo savjest bi umirivala privatnim, manje-više nevidljivim manifestacijama ljubavi i pažnje prema predratnim kolegicama. Prema paljenju svoje druge sarajevske kuće, zgrade Oslobođenja i stradanju njenih dugodišnjih kolega, nije pokazala ni mrvicu one iste samilosti, kakvu godinama demonstrira prema divljačkom zločina nad radnicima Radio-televizije RTS-a tokom NATO bombardovanja 1999. godine.
Jedna čitulja u današnjim dnevnim novinama, sasvim me raznježila, pomalo učinila i ponosnim na svoje sarajevske sugrađane prema kojima sam najčešće grub, neuviđavan, često i nemilosrdan. Umro je ovih dana jedan sarajevski gospodin, zvao se Tihomir Požun. Jedva da sam ga poznavao, znao sam da je bio pasionirani šahista, i predratni inžinjer u „Energoinvestu“. Energoinvestovci su u predratnom sistemu bili posebna društveno-ekonomska kategorija ljudi, bili su neka vrsta socijalističke aristokracije, obrazovani, vaspitani, uglađenih manira, Takav je bio i pokojni Požun, sudeći prema brojnim čituljama kojima se od njega danima oproštaju prijatelji, komšije, poznanici, bivše radne kolege.
Zadržala mi je pažnju čitulja u kojoj se od pokojnika oprašta njegova kćerka koja se zove Zorana Šuvaković sa porodicom. I gospođu Šuvaković sam ovlašno poznavao sa nekih danas nebitnih novinarskih susreta, nisam znao da ima ikakve veze sa Sarajevom i Bosnom, ali sam višedecenijski pasionirani čitatelj njenih sjajnih članaka, reportaža, prevoda, kritika. U vrijeme kada je Ljiljana Smajlović vedrila i oblačila Oslobođenjem, gospođa Šuvaković je bila dopisnica „Politike“ iz Sjedinjenih Američkih Država, Južne Amerike, Španjolske. Facinantan je raspon tema kojim je pisala, zbunjivala je njezina erudicija, kao što je neodoljiva otmjenost stila novinarke Šuvaković. Ne znam kakav je status u „Politici“ imala kada se na čelu tog najstarijeg srpskog lista nalazila Ljiljana Smajlović. Nisu novinarku Šuvaković dovodili nikada ni u kakvu vezu sa strankama i političarima, novinarskim i drugim lobijima, osobito nije optuživana za „realitiviziranje“.
Uglavnom u čitulji, nekoliko dana nakon smrti oca, Zorana Šuvaković se zahvaljuje njegovim sarajevskim komšijama, prijateljima, koji su godinama živjeli i kojim je on živio, koji se od njega nisu odvajali sve do smrti. Oni su njenog oca pazili, brinuli se za njega, bili mu pri ruci godinama, saznajem iz zahvalnice njegove kćerke beogradske novinarke Šuvaković. Jedan od priroritetnih ratnih ciljeva u napadu na BiH bio je likvidacija institucije i kulture komšiluka, kao specifičnog oblika socijalne kohezije i međusobne tolerancije. Nekako mi se čini da je beogradska novinarka Zorana Šuvaković dirljivom zahvalnošću komšijama svoga oca, uzgred Bošnjacima po nacionalnosti, izraženoj u dvije rečenice u novinske čitulje, više doprinijela pohvali, razumijevanju i apologiji komšiluka, nego što je uspjeha imala njena kolegica Ljiljana Smajlović, u svom relativiziranju, karikiranju, ismijavanju, bagatelisanju ideje bilo kavog zajedništva tokom svih godina tihog rata protiv Sarajeva i njegovih građana.
PETAK, 1. JULI
Sve su ozbiljne, velike stranke objelodanile imena svojih kandidata za državno Predsjedništvo. Već na prvi pogled uočljivo je da bi se u oktobru moglo desiti da nakon tri decenije u Predsjedništvo BiH uđe jedna žena. Posljednja je bila Biljana Plavšić, na prvim višestranačkim izborima iz 1990-godine. U ovogodišnjoj ponudu nalaze se dvije kandidatkinje čiji su izgledi za pobjedu vrlo realni. Riječ je o Željki Cvijanović, kandidatkinji SNSD-a Milorada Dodika i Borjani Krišto, koju je naposljetku predložila Hrvatska demokratska zajednica, a podržalo još petnaestak manjih stranaka sa hrvatskim predznakom. Iako u javnosti preovladava uvjerenje da će Željko Komšić, kao i u prethodna tri navrata osigurati glatku i uvjerljivu pobjedu, ovoga puta to baš i ne mora biti tako. I Željka Cvijanović i Borjana Krišto imaju bogate političke karijere, pored ostalog bile su predsjednice entiteta, Republike Srpske, odnosno Federacije BiH. I jedna i druga uživaju bezrezervnu podršku svojih stranačkih šefova, čak i veću nego što je u politici pristojno.
Drugi fenomen kojeg uočavamo kod kandidata za Predsjedništvo BiH, jeste da su svi glavni favoriti ili već bili članovi državnog vrha, ili su se kandidirali za tu funkciju. Pomenuti Komšić borit će se za svoj četvrti mandat u Predsjedništvu. Bakiru Izetbegoviću bi pobjeda donijela treći mandat. Mirko Šarović, kandidat opozicije iz RS bio je član Predsjedništva BiH prije tačno dvadeset godina.
Borjana Krišto se već natjecala za članicu trojnog Predsjedništva, prije 12 godina kada je poražena od Komšića. Željku Cvijanović je 2014. eliminirao Mladen Ivanić, dok je jedinstvenog opozicionog kandidata Denisa Bećirovića na izborima prije četiri godine pobijedio SDA-ovac Šefik Džaferović.
Kako god se završilo glasanje u oktobru, u naredne četiri godine u državnom Predsjedništvu gledat ćemo manje-više iste političare koji su prisutni na političkoj sceni dvije-tri decenije. U Predsjedništvu ćemo gledati ljude koji su tamo već jednom, ili više puta bili, ili one koji su to žarko željeli postati, ali im se do sada eto nikako nije posrećilo da budu izabrani. Policijskim jezikom rečeno, za ulazak U Predsjedništvo BiH se nadmeću recidivisti, povratnici u djelu…
SUBOTA, 2. JULI
Politička i medijska gungula oko povećanja plaća državnim službenicima, pored pravog festivala licemjerja, populizmna, moraliziranja… podsjetila je i na jednu skoro zaboravljenu, a važnu činjenicu: plate državnim poslanicima su ustavna materija! Prema važećem Ustavu BiH plaće državnim poslanicima nije moguće smanjivati. Prema tome, ako se u narednih dvadesetak dana ne ponište odluke o povećanju, to neće biti moguće nakon 1. augusta. Bilo bi to neustavno.
Naravno da se ustavotvorci nisu bavili finansijskim tehnikalijama, koeficijentima, osnovicama i drugim zvrčkama, ali su, nema sumnje, namjere bile da narodni poslanici budu izdašno finansijski nagrađeni za svoj rad. Jedan moj poznanik koji prima ratnu invalidninu u najnižem mogućem iznosu, kaže mi: do sada je državni poslanik iz moje općine imao plaću od 55 mojih invalidinina, sad će imati okruglo 60.
Zatupnici u Parlamentu BiH bolje su plaćeni od svojih kolega u svim susjednim zemljama. Vjerovatno je tome doprinijela potpuno kriva procjena međunarodne zajednice da će dobro plaćen, finansijski zadovoljan i neovisan zastupnik kvalitetnije obavljati svoj posao. I drugo, još promašenije, da će tako materijalno zbrinut zastupnik lakše odolijevati izazovima mita i korupcije. Ašićare je jasno da ovdašnji zastupnici gotovo da ništa ne rade, baš kao i da su se korupcija i klijentelizam maligno razlile unutar te strukture.
Slična greška, kriva računica, se ponovilo i u procesu reforme pravosuđa, koju je u potpunosti vodila međunarodna zajednica. Prvosudnim radnicima, sudijama, tužiteljima.. osigurane su izuzetno visoke plate, zbog čega, vjerovalo se, neće biti prisljeni da dodatne prihode stiču nezakonitim radnjama. No, svi oni, a uglavnom je riječ o stranim namjesnicima potpuno su krivo procijenili moć i karakter ljudske pohlepe. Kao što je čovjek koji pije slanu vodu sve žedniji i žedniji, tako i onaj koji ima para opsesivno traga da stekne još više ne birajući sredstva da do njih dođe. Više legalno zarađenog novca kod naših parlementaraca, ministara, sudija, tužitelja, nije stvorilo zadovoljstvo i spokoj nego mahnitu potrebu za još više i još više.
Neko je rekao da bi pohlepan čovjek zapalio tuđu kuću samo da bi na njenom zgarištu ispržio jaja – pohlepa ovdašnje elite zaista graniči sa patološkom piromanijom u kojoj na plamenu ličnih ambicija gore temelji zajedničke kuće…
NEDJELJA, 3. JULI
Bakir Izetbegović je prihvatio poziv evropskog komesara za proširenje Olivera Varhelyija, pa će ipak, iako je to u početku odbijao, naredne nedjelje posjetiti sjedište Evropske unije u Briselu. Prije njega svoj su dolazak potvrdili Dragan Čović i Milorad Dodik. Svojim kritičarima među kojima se našao i Željko Komšić sa kojim najčešće nema vidljivih nesuglasica, Izetbegović je odgovorio da na sastanak ne ide kao lider bošnjačkog naroda. „Mišljenja sam da ja ne predstavljam samo bošnjački narod“, kazao je lider SDA. Tim je riječima navodno želio potvrditi vlastitu i dosljednost stranke na čijem se čelu nalazi principima BiH kao građanske države. Ništa drugo u političkoj praksi Izetbegovića i SDA ne može potvrditi njihovu privrženost ideji građanskog društva, osim povremenih, blijedih i neiskrenih deklarativnih javnih istupa, među koje spada i ovaj najnoviji.
Kada primjerice, govori o pravosuđu, njegovom neprofesionalizmu i deficitu neovisnosti, Izetbegović isključivo govori o primjerima koji idu na „štetu bošnjačkog naroda“. Osjetili su na svojoj koži proteklih godina posljedice neuređenog pravosuđa i pripadnici drugih naroda, ali to za SDA i njenog lidera ima težinu i trajnost lanjskog snijega. Javno je prozivao tužiteljstvo Izetbegović zbog optužnice za „Respiratore“ njemu bliskih ljudi, nije se i iza uha počešao dok je to isto tužiteljstvo proganjalo Božu Mihajlovića, ili Dragana Mektića.
Čak ni pravosudno stradanje pripadnika „njihovog naroda“, poput zviždača Nermina Aleševića iz Velike Kladuše, koji nisu bliski SDA nisu uzmemiravali njenoga čelnika.
Tokom njegova dva mandata provedena u Predsjedništvu BiH, teško se sjetiti da je Bakir Izetbegović o sebi govorio kao članu Predsjedništva iz Federacije BiH, što je jedina ustavno prihvatljiva titula koji je imao. Predstavljao se eminentno kao „bošnjački član Predsjedništva BiH“, iako on to po Ustavu nije, kao što ni Milorad Dodik nije srpski član Predsjedništva BiH, nego član Predsjedništva iz Republike Srpske. Dodik u Predsjedništvu BiH predstavlja sve građane tog entiteta, slikovito rečeno i biskupa Franju Komaricu i muftiju banjalučkog Nusreta Avdibegovića.
Ali, Bakir Izetbegović u svom izvornom političkom profilu samo slijedi političku filozofiju svog oca prepoznatljivu u ideji „predstavljanja, odnosno dogovora naroda“. Neposredno nakon izbora u Predsjedništvo BiH, Alija Izetbegović je najavio ustavno-pravnu prekompoziciju tadašnje Jugoslavije po principu dogovora naroda koji u njoj žive. Dakle, ne dogovora predstavnika republika i pokrajina koje su činile tu federativnu državnu zajednicu. „Takve dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima“, govorio je Izetbegović stariji. Preferirajući dogovor naroda o sudbini Jugoslavije, on je formirao ogranke svoje stranke u Sandžaku i Hrvatskoj, karikaturalno oponašajući Miloševića i Tuđmana koji su to uradili u BiH.
Političko bošnjaštvo koje SDA i njen lider neuvjerljivo predstavljajju u praksi nije ništa drugo nego pokušaj da oni sebe predstave kao jedinog legitimnog predstavnika naroda u procesu novih dogovora o budućnosti BiH.
Ta ideja nimalo nije mrska ni mađarskim političarima diplomatama od Viktora Orbana u Budimpešti do njegovog operativca Olivera Varhelyija u Briselu. Dragan Čović i Bakir izetbegović su predstavnici naroda samo u Domu naroda Parlamenta BiH. U tom formatu bi sastanak u Briselu imao smisla i legitimiteta. I u tom slučaju na sastanak bi bio pozvan Nikola Špirić, predsjedavajući Doma naroda Parlamenta BiH, a ne njegov stranački šef Dodik.
Senad Avdić / Slobodna-bosna.ba